Korupcija gospodine doktore. Korupcija.

Ove vrućine tjeraju me u duboku sjenu. A ja volim biti u sjeni. Promatrati iz sjene. Razmišljati u sjeni. Povući koji potez. Iz sjene. Vratimo se razmišljanju. Danas je objavljena kandidatura Dragana Primorca (07.06.1965. – BiH), za predsjednika Republike naravno, a ne Bosne i Hercegovine, kako bi neki zlobnici mogli pomisliti. Primorac je HDZ-ov nezavisni kandidat, te je nakon objave kandidature došao na Predsjedništvo HDZ-a na kojem će Plenković tražiti potporu stranke za njega kao kandidata na predsjedničkim izborima. Kada je, u kojem trenutku shvatio da ne može bez Hrvatske? Na pitanje RTL-ove novinarke Ane Mlinarić da li ne može bez politike rekao je: "Ja bih rekao ne mogu bez Hrvatske, a politika je preduvjet da nešto dobro napravimo." Gospođa Ana Mlinarić, u čiju objektivnost ne sumnjam, propustila je pitati gospodina Primorca jedan dosta važan detalj. Kada je, u kojem trenutku shvatio da ne može bez Hrvatske?

Je li to možda bilo u trenucima osame u dalekoj Americi u kojoj je boravio cijelo vrijeme dok je Hrvatskom harao krvavi Domovinski rat? Ili u trenutku kada je shvatio da mu je vrijeme provedeno u Americi uračunato u borački staž? Je li shvatio da ne može bez Hrvatske u trenutku kada je protiv njega odbačena optužnica u slučaju Touareg, u kojem su sudionici koji su kako sami iskazuju kupili automobil Touareg kako bi se on, kao tadašnji ministar vozio u njemu, osuđeni na zatvorske kazne, a Primorac oslobođen? Ili je shvatio da ne može bez Hrvatske u trenutku kada je na početku COVID krize shvatio da je Hrvatska El Dorado u kojem uz prave veze (HDZ) u jako kratkom roku možeš zaraditi novaca dovoljno za tri života, naravno mjerljivo HDZ-ovim predodžbama o riječima dovoljno za tri života? Siguran sam da bi mnogi građani, rekli na njegovom mjestu Ne mogu bez Hrvatske. Jer ovakva se čuda ne događaju bilo gdje. Ali u HDZ-ovoj, Plenkovićevoj Hrvatskoj da. Ona u pravila, naravno ako si blizu vatre pa se dobro griješ?

Svakako nije bio trenutak, ali biti će ih napretek, pa će ga se moći pitati je li shvatio da ne može bez Hrvatske u trenucima kad gleda račun dobiti i gubitka svoje privatne klinike i brojke koje sežu u Nebo.

Gledao sam danas Primorčev uradak

Onako bezveze, letimice. Na kraju uratka nisam mogao odoljeti. Pa sam sjeo na kavu, ispijam kavu, ledenu vodu koju mi konobarica donosi svakih pet minuta i gledam iznova. Primorac se kandidira za predsjednika Republike Hrvatske. Nasuprot Zoranu Milanoviću, trenutnom predsjedniku, tipu kojeg nikad, ali baš nikad nisam vidio da govore čita. On to brate iz glave. Kao kad su ga neki dan pitali, kad misli objaviti kandidaturu, a on ispali, Evo, sada. Pred kamerom stoji čovjek čudnog položaja tijela, netremice zagledanu blesimetar kojeg mu iza kamere vrti, po sadržaju govora shvatio sam od prve, Marko Milić, a Frka Petešić nervozno grize nokte sa strane. Čovjek ne trepće, stoji kao da je ušlagiran. Ko bandera ili panj Bog da mi prosti. Kao da je otet, a ne možeš mu reći Ako si otet trepni tri puta. Tako netrepćuće oči podsjećaju me na Hannibala Lectera, poprilično neugodan osjećaj.

Prvi pljesak Radašinovaca

Gestikulacija mu je dosadna, ona od one vrste koju ja zovem metla u guzici. Ukočena i beživotna. Dobro, valja priznati da je čovjek vjerojatno uzbuđen, pa ne podnosiš kandidaturu za predsjednika države svaki dan. Pa bila to i ovakva Hrvatska. Govori pjevuckavo, stupnjevano pojačava glas dok nabraja riječi odvojene zarezom. Poprilično sve to izgleda školski, ko predstavljanje pjevača na priredbi Prvi pljesak Radašinovaca. No pustimo gestikulaciju, dr Primorac je bistar čovjek, naučio bi on bez problema, ali opet, mislim da neće jer ekipa koja ga vodi, pojma nema ni o čemu, osim o ulizivanju velikom vođi. Ako bismo podijelili četverominutni govor u poglavlja, onda bi to izgledalo otprilike ovako. Uvodni dio, namjerno intoniran da podsjeti na Franju Tuđmana, Poštovane Hrvatice i Hrvati… Pa nakon kratkog uvoda prelazi na tvrdnju da Hrvatska može i treba bolje i da je najveća kriza koja se može dogoditi jednom narodu je ona moralna. Dok slušam, pred očima mi film ministara koje vodi policija, ukradenog Peveca, ukradenog Agrokora, uništenog Kamenskog, uništene kompletne hrvatske industrije, sudaca koji su korumpirani, direktori javnih poduzeća u špangama, kriminal u pretvorbi, kriminal u zdravstvu. Sve pod kapom HDZ-a koji sada kandidira tipa da nam priča o moralu. Nakon toga prelazi na omiljenu Milićevu točku. Predsjednik države mora poštovati Ustav. Predsjednik se mora ponašati onako kako bismo željeli da se ponaša. Ne govori tko su to mi, pa se nekako podrazumijeva da su to oni iza kamere i vlasnici prostora gdje je uradak sniman. Kaže da će predsjednik ulijevati povjerenje građana u sve institucije hrvatske države. Prema Ustavu kojeg je spomenuo u prethodnoj rečenici, predsjednik nema ovlasti utjecati na radnje koje bi dovele do povjerenja u institucije. Ne može rastjerati suce, ne može potjerati korumpirane policajce, ne može potjerati mafijaše. To može onaj koji je ovog, sada već mislim, jadnička kandidirao. A neće. Pa je postavio pajaca na vjetrometinu. Kaže da predsjednik treba povezivati sve u državi. A od prvog dana najavljena tvrda kohabitacija rezultirala je nemogućnošću imenovanja ambasadora, nemogućnošću imenovanja vodstva u vojsci, niti u tajnim službama. Tvrdu kohabitaciju nametnuo je upravo onaj koji je njega kandidirao. Slažem se da se o stanju u vojsci ne bi trebale voditi javne polemike. Ali ne treba smetnuti s uma da je za ministra obrane bio imenovan totalni bezveznjak i tudum, koji je svojim djelovanjem stanje u vojsci znatno pogoršao. Bilo je očito potrebno da tip ubije čovjeka na cesti, pa da ga se smijeni. A suđenje mu još nije počelo, što nas dovodi na dio govora o povjerenju u institucije. Sada se, imenovanjem novog ministra, polemike ne vode. Zašto? To bi trebao pitati upravo onoga tko ga je kandidrao. Kao predsjednik će učiniti sve da građani imaju ispunjen život blagostanjem i smislom. Isprazna fraza poput one Želim mir u svijetu, što ga izgovaraju missice na takmičenjima. (Razočarava me mali Milić svakog dana sve više). Ne znam kako misli osigurati blagostanje ili barem pristojan život građanima kojima želi biti predsjednik? Osim ako to ne misli napraviti vlastitim novcem. Jer on nikakvih zakonskih instrumenata za drugo nema. Završava priču s nekoliko riječi o poštenu i dobroti. Obiteljsko nasilje, za čudo ne spominje. I to je bilo to. Šuplja i prazna priča.

A korupcije nema. Ne spominje je

Čovjek nema reći ništa, nego je dosta loše odglumio govor koji mu je napisao Marko Milić- U stvari, zašto sam slušao govor dva puta? Od puno riječi upotrjebljenih u govoru, nisam primijetio da je spomenuo riječ KORUPCIJA. Kao liječnik s puno godina staža, vlasnik etablirane klinike koja ostvaruje ogromne profite, trebao bi znati da se s pacijentima razgovara iskreno. A glavnu bolest ovog društva spomenuo nije. Korupcija gospodine doktore. Korupcija.