Štrajk u bolnici, ma jebite se gospođe i gospodo doktori!

Baš je lijepo biti doktor.

Obuješ klompe, ako si specijalizant prebaciš stetoskop da ti nehajno visi oko vrata, pa važno hodaš bolničkim hodnicima lupajući klompama poput grifovanog konja.

Dobro, sada je taj opis malo sjeban, jer su u međuvremenu došle na tržište Crocs nanule, pa se više ne klepeće nanulama.

Čudna su doktori raja.

Bili bi jebeni, ali ne bi baš da im uđe.

Sindikati zdravstva dugo su pregovarati sa Vladom o kako to oni kažu uvjetima rada.

Uvjeti rada, to vam je ono što se, pojednostavljeno, svodi na odgovor na pitanje „Koliko?“.

Liječnički sindikat u pregovorima nije uključen, jer je premalo liječnika u sindikatu, pa im je sindikat, onako nekako, kilav. Pa po toj reprezentativnosti ne mogu predstavljat nikoga u pregovorima.

Dakle, narodski rečeno sindikat im je zakurac.

Pa nisu valjda studirali da bi se upisivali u sindikat.

Oni su gospoda.

Oni su ti koji lupaju petama ko grifovani konji, a naše je da čekamo.

Ja naivac mislio da će pričat o novim ultrazvučnim aparatima, o CT uređajima, kojima bi se poboljšali uvjeti rada.

A odgovor stane u samo dvije riječi.

Sedam posto.

Pa će uvjeti rada u zrdavstu biti idealni.

Neće se više čekat na preglede dvije godine, jer su dobili bolje uvjete rada, koje će potpisom i potvrdit, pa će u zaborav pasti i legendarna Mišina izjava Lakše je čovjeku snimit CD, nego napravit CT.

Jer će valjda sad nazivat građane i molit ih da dođu radit CT, UV, EKG, BKG i kako se svi ti kurci ne zovu.

Da bi sindikalni tamburaši i tamburašice bili uvjerljiviji, organizirali su štrajk.

Kakva je to pobuna ako štrajka nema?

Lukavi su ti ex svinjski polovičari. Ma sve znaju.

Kad smo kod toga, nekako mi je bio draži onaj svinjskopolovičarski sindikat od prije, premda ja kao direktor nikada nisam bio u ni jednom sindikatu, ali sam se uvijek nekako i ja omastio polovicom, zimnicom. Nek se nađe.

Sada nema više ni svinjskih polovica, ni Podravkinih kiselih paprika i feferona, samo onaj Sever, Ribič, Novosel i ostali vječni jebači radnika u mozak, koji samo zanju pričat o nekakvoj potrošačkoj košarici. Ako ne vjerujete, poslušajte bilo koju izjavu, recimo Kreše Severa, kojem je košarica stalno pri ruci.

Koliko sam puta slušajući ga, iznerviran znao reći, Što imaš u ruci, u dupe zavuci.

Nema više ni sindikalnih izleta na koje se išla trenirat parterna gimnastika.

Sve u svemu, nema više use, nase i podase.

Danas je u bjelovarskoj bolnici održan štrajk.

Pod nazivom Pet do dvanaest.

Okupilo se nešto bolničkog osoblja, prvenstveno iz razloga jer je bio lijep dan, a i petak je pa su mogli prepričavat svoje planove za vikend.

Radni uvjeti su bili zadnji razlog.

Neko će u berbu, neko će na roštilj. Neki će i radit. Sve u svemu ugodno neformalno druženje. Ni malo nalik na štrajk.

Sve je bilo onako, nekako otmjeno, što bi reko gospon Fulir, comme il faut.

Ni traga onoj nekakvoj energiji, iskazivanju želje da se nešto postigne.

Trećina je pratila što se događa, trećina je veselo pričala o predstojećem vikendu, mladi doktori mjerkali su jedre guzice sestara i liječnica, a trećina nije ni došla.

Jer im se jebe.

I za bolje uvjete i za sve.

Doktori su se držali onako visoko i uznosito, izjave nisu htjeli davat, pa nisu oni studirali da bi davali izjave bilo kome.

Kamo li nama, malim portalima.

Sve u svemu, danas sam imao putni trošak od parsto kuna, zakurac.

Ovo sam sve mogo napisati i od doma.

#Sindikati