Šokre Zenga

Šokre je ležao na cesti. Krvavim rukama stiskao je trbuh. Gledali smo ga samo s pet metara udaljenosti, skriveni u jarku uz put. Psovao je, vriskao, zazivao majku. Kiki, mlad momak iz okolice Ivanića, Krešin sumještanin, otpuzao je niz jarak, provirio sam oprezno, livada, nema ničega, samo jedno drvo stotinjak metara udaljeno. Vičem Kikiju, Na drvetu je majku mu jebem. Otpuzao je dalje, niz kanal. Samo par minuta ranije, sve je bilo u redu, i onda, prelazili smo cestu, pretrčavali, tišinu je razbio Krešin krik i prigušen pucanj. Samo jedan. Snajper usred ničega, na kraju svijeta. Peder skriven na drvetu. Tišina je bila zastrašujuća, samo povremeno Šokretovo stenjanje. Ne znam koliko je trajalo. Bijesan, živčan lavež Kalašnjikova, činilo mio se da nikad neće stati. Tišina, pa pet pucnjeva iz pištolja. I Kikijev uzvik, Jesam ga. Istrčali smo na cestu, odbacili oružje, samo je Lima ostao stajati s Kalašem na gotovs, zvjerajući uokolo. Ajde Šokre, stari, nije to ništa, bit će sve dobro. A on ječi. U licu nema kapi krvi, krvavim rukama pokušava ugurati crijeva u trbuh. Ruke nam krvave, lica zamusana Krešinom krvlju od brisanja znoja nadlanicom. Hladno je, a mi znojni, obliveni znojem. Od adrenalina, od straha. A Šokretove oči, vesele, uvijek tople i nasmijane, umiru tu pred nama. Život odlazi iz njih. Glasan krik, do neba Mama!  I onda tišina, trzaj nogom, glava se lagano nagnula na stranu. Sklopio sam mu oči. Pomoć koju smo pozvali Motorolom, došla je nakon sat vremena. Podigli smo ga, oprezno položili na zadnje sjedalo džipa. Pobacali rance u džip koji se lagano kretao, a mi smo s oružjem u rukama hodali za njime, u nadi da će se ukazati netko. Bilo tko. Pa da ga ugasimo ko svijeću…

Trideset i četiri godine od tada je prošlo. Puno više no što je Šokre imao kad je poginuo na usranom putu na kraju svijeta, na putu koji vodi od nigdje nikuda usred jebene Slavonije. Sada nakon svega, mislim da je ležao na cesti jedan sat. Plakao, vrištao, psovao, zazivao majku. Umirao tu pred nama. Krvav, raznesenih crijeva. Hrvatsku zazivao nije. Domovinu zazivao nije. Samo majku. Mogao bih ispričati podosta takvih priča, ali nikada nitko nije zazivao Hrvatsku u zadnjim trenucima. Niti Franju. Niti domovinu. Bili su samo majčini sinovi. Zazivali su majku da ih zaštiti, jer su znali da ih nitko zaštititi neće, Ni Hrvatska, Ni Domovina, ni Bog. Trenuci kad te svi oni ostave. A najviše ih trebaš. Ali majka nikada!

I nisu oni, kako se to voli patetično reći, Dali život u obrani domovine. Dali život u obrani Hrvatske. Dali su moj kurac. Otet im je život. Kao što je puno stvari u državi za koju su ostavili živote u slavonskom blatu oteto. Pa se otimačina naziva drugačije. Privatizacija na primjer.

Evo vam kurac svima koji govorite o davanju života. Kreši je život otet. Otet kukavičkim snajperskim metkom. Otet. Ukraden. Oteto mu je ono najvrijednije što je imao sa svojih dvadeset i pet godina. Ukraden je svojoj majci, ukraden je nama svima koji smo se u tim teškim danima znali nasmijati njegovim šalama i njegovom duhu.

I Kiki, I Krešo kojeg smo zvali Šokre i Lima i Imre, Mađar iz Batine, svi su oni bili Zenge.  Pripadnici Zbora narodne garde. Rat je preživio Lima. Ostali su poginuli samo par dana iza Kreše. Nema Imreta, nema Kikija, nema Šokreta. Nema mojih Zengi.

Nikada nisam čuo od njih, nikad, pa ni u onim rijetkim trenucima kad smo se skriveni u nekom zaklonu dokopali boce Brandya domaćeg, Mirogojčeka, da je netko spominjao nikakvu spremnost za dom. Nikada. Svi smo vjerovali u život.

Tko se osim njihovih, više sjeća Lime, Šokreta, Imreta? Sjećam se ja. Ali, serem, pa i ja sam njihov. I dio mog srca umro je svaki put kad je netko od njih odlazio.

Došla su ružna vremena. Ili tek dolaze, ne znam. Zengi se malo tko sjeća, a stalno se govori o ratu. Sjećanje je pokrio zaborav, kao što ih je pokrila masna zemlja na grobljima u njihoim selima dok su majke ridale i u očaju čupale kosu.

Danas se, dok se govori o poginulima u ratu, sve više i sve češće spominje i Dom i Spremnost. Pitam se. Što je to Dom. Što je to Spremni?

Jesu li balavci koji nisu pičke u životu vidjeli Spremni dati život za neki imaginarni Dom. Žele li  i oni ležati na sred puta s rasutim crijevima? Ako su vidjeli, a život su spremni dati, onda, jebiga onda su ludi. Koga oni slave tim pozdravom? Kome oni odaju počast?

Kreši, Kikiju, Imretu, mladićima koji su se uredno, ali sa strahom odazvali pozivu i poginuli nakon samo dvadesetak dana ratovanja, ne, njima ne? Sigurno ne!

Uspomena na Domovinski rat blati se svaki dan sve više, slaveći stvari koje su mnogima bile strane ili za koje čak ni čuli nisu. Blate je oni koji u ratu nisu bili jer su bili klinci ili se nisu ni rodili, blate je oni koji su mogli biti, ali su pobjegli, blate je oni koji su mogli biti ali su studirali ili su bili anemični. Blate je političari, blate je državni odvjetnici. Blate je saborski zastupnici.

A branitelji šute. Jer ih bole grla od protestiranja radi najavljenog nastupa Bajage. A to što se njihovoj borbi daju obilježja koja njima nisu ništa značila, ne smeta ih. Sve dok penzije dolaze. Obilno i redovito.

Mi smo samo branili Hrvatsku. Nismo se borili ni za kakav kurčev dom. Niti smo bili spremni poginuti. Niti u jednom trenutku.

Prema tome, odjebite!

.fb-background-color { background: #eeeded !important; } .fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 800px !important; }