Terezinom u Mraclin

Bili su školski praznici. Ljetni. Za nekoliko dana ići ćemo na more, kod dida i babe. Tih dana hodao sam uzbuđen, vrtio se, trčkarao propitkivao. Ko pezdec u guzici, kako mi je rekla teta Katica.

Jer, idemo u zatvor. U posjetu. Nisam znao što je zatvor, znao sam da je nešto veliko i ružno, a na televiziji, ako je i bilo, nisam vidio, jer televiziju još nismo imali, a ono malo što smo kod susjeda, stričeka Ferde gledali bili su Mendo i Slavica.

Tek puno kasnije, dvije ili tri godine, kad sam već bio jako velik, počeo sam razmišljati i tome kako striček Krsto sjedi pod stolom za kojim gospođa Slavica priča s lutkom Mendom.

Teta Katica spohala je veliko pile, napravila rizi-bizi i salatu od cikle. U pletenu košaru odložila je sve te delicije i pokrila čistom kuhinjskom krpom.

Jer, danas idemo u zatvor. U posjetu Mirjaninom djedu Imbri

Prijatelji su me gledali zavidnim pogledom kad sam im pričao kuda idem, a ja sam bio važan. Jer idem u zatvor.

Osjećao sam kako rastem u njihovim očima. Jednako kao što rastem svaki put kad kažem da idemo na more. Oni idu u Slavoniju. A ja na more.

Mama me lijepo obukla, obula mi nove cipelice. A teta Katica seki Mirjanki napravila je kečke. Tatu nisam vidio od jutra. Šarafio je nešto oko našeg Topolina, kao i uvijek prije svake vožnje.

Došao je musav, blistavog osmijeha, važno kimnuo glavom.

Možemo ići, auto je u redu.

Teta Katica, Mirjana i mama sjele su na zadnje sjedalo, striček Ivica natrag a ja sam stao između njegovih nogu i uživao gledajući tatu kako pali Topolina koji je glasno zaprdio, ispustio oblak dima i krenuo.

Moramo se voziti daleko, iza nekakve Velike Gorice, pa još tamo negdje, jučer mi je tumačio tata gledajući u kartu što ju je donio iz auta i rasprostro po stolu.

Auto je brektao, prdio, ali kilometar za kilometrom ostajao je za nama. Majka mi je narezala jabuku i davala mi šnitu po šnitu, kao i uvijek kad smo se nekud vozili.

Bio sam uzbuđen i nestrpljiv, tko zna koliko dugo smo se vozili.

Jer daleko je od Volovčice do te Velike Gorice. Pa još do tog Mraclina.

Stali smo kraj nekakve žute kuće na kojoj je pisalo Mraclin i još nešto, za što su mi rekli da isto piše Mraclin, ali na ćirilici.

Izašli smo van iz auta, uvukli se u hlad perona, Sunce je nemilice peklo.

Tata je doviknuo da će odmah, i podigao poklopac motora, samo da nešto zašarafi. Sjeli smo na klupu na praznom kolodvoru, a tata i striček Ivica išli su se raspitati. Čovjek s crvenom kapom tumačio im je nešto, pokazivao rukom, a oni kimali glavama. Dao im je i nekakvu praznu bocu.

Pozvali su nas, slijedili smo ih poput pačića. Na pumpi na kraju stanice natočili smo vodu koja je prskala po nama dok je striček Ivica pokušavao uloviti mlaz vode otvorom na boci.

Na pruzi je stajalo nešto što nikada nisam vidio.

Četiri kotača na kojima su bile neke daske, na daskama dvije klupe a u sredini nekakav stup na kojem je bila ručka, položena poput klackalice.

Podigli su seku Mirjanu i mene, oni su se uspeli.

Tata nas je autoritetom vozača rasporedio, a striček Ivica i on stali su svaki na jedan stranu te klackalice.

Tata je pritisnuo svoju stranu dolje, a mi smo se počeli micati. Po pruzi. Onda pritisne striček Ivica, mi se mičemo i dalje. Mi se vozimo. Na toj terezini. Vozimo se kroz gustu šumu, samo trak pruge.

Idemo u zatvor.

U posjetu Mirjaninom djedu Imbri, koji je bio osuđen na petnaest dana zatvora jer je susjedu rekao svoga Boga,  kako je pričala zajapurena i ljutita teta Katica.

Vozimo se na terezini, tata me pogleda, namigne, kaže Ajde ti vozi. Ja pritišćem prema dolje, ide lako, jer mi striček Ivica pomaže podižući svoj kraj.

Došli smo do niskih kuća, tamo je čekao djeda Imbra, kraj vrata na ogradi od žice.

Mala drvena klupa, dva milicajca u blizini klupe sjede i pričaju. Sat vremena, rekli su i dalje nisu obraćali pažnju na nas.

Pozdravi, zagrljaji. Kako sam narastao, pa već sam pravi momak od kad me nije vidio, čak od zimskih praznika koje sam proveo kod njega u Grđevcu.

Pogleda u košaricu, ne on ne bi jeo. Jeo je ovdje. Moj tata se nasmiješi, Kad nećete vi, onda ćemo mi.

Kako mi je pasala bocka koju sam trpao u usta prepuna rizi-bizija.

I dobar gutljaj vode iz pumpe.

Smazali smo sve, uz veseo pogled djeda Imbre. Jedite, jedite, za tjedan dana, pije mora, dođite meni, da vam dam nešto za more za ponesti.

Sat vremena prošao je brzo.

Terezina je klizila prugom. Brektav zvuk Topolina, nestrpljivo sam se gnijezdio u krilu stričeka Ivice.

Jer, dečki čekaju. Da im kažem što je zatvor. Kako je u tom zatvoru.

A tek kad im kažem za Terezinu?

#Mraclin #Terezina