Spectatorov komentar pisma Andre, radnika Brodotrogira…

Restukturiranje.

Riječ, omiljena kod naših političara, bankara, managera i ostalog polusvijeta i raznih managerskih jebivjetara.

Riječ koja odavno znači samo jedno.

Razjebavanje.

Kada ti kažu da poduzeće treba restrukturiranje, te da je to vrlo vrlo složan posao, gledaš u njih ko tele u šarena vrata.

Pa čekaš da dođeš kući. Pitaš djecu koji je to kurac, koji treba poduzeću.

U kojem si cijeli život. Stalno radiš i bez tog restrukturiranja.

Sjećaš se svake cigle koja je ugrađena u sve moguće zgrade. Sjećaš se i onih starijih kolega od kojih si učio posao, sjećaš se i svojih ablezera, kolega iz druge smjene.

Sjećaš se onih lijepih trenutaka, kada si sjeo na nekakvu klupu za vrijeme marende, pa uz kvarat kruva i petnaest deka crne, gledao utegnute i sređene ženske koje su radile u kancelarijama, a sada su izašle prošetati, jer je lijep dan.

Sjećaš se koliko si puto pokiso do kože, ko pička, jer si radio na otvorenom. Na prste jedne ruke zbrajaš koliko si dana bio na bolovanju u trideset godina staža.

Trideset godina, počeo si raditi još u Bivšoj, taman si se bio približio onoj magičnoj petorci na listi za dobit stan, bio si šesti, stan je dvoiposobni u novogradnji.

Pa si do godine prvi, sigurni dobitnik krova pod glavom.

Već si se šuljo oko zgrade, koja je sporo rasla, ali nema veze, do godine će narasti.

Pa će u njoj doći novi stan. Za tebe, ženu i djecu.

Ali, dogodine je došla nova država.

Prvo što su napravili, poslali su obavijest da se ukida lista za stanove.

Pa je stan postao nedosanjan san.

Jebi ga, tako ti je pao grah.

Radiš i dalje, ruke izranjavane, leđa pucaju, kada ne radiš, kombiniraš, listaš oglasnike, petkom kasno ideš vani kupiti Večernjak, pa od ranog jutra nazivaš brkate babetine, nadrkane, jer Koji ih kurac zoveš, kada je stan već iznajmljen. Pa ta kurvetina još doda da tebi ionako ne bi iznajmila, jer imaš djecu.

Svaki dan si na poslu, posla sve manje, vrećice sa plaćom sve tanje.

Šutiš.

Jer svi šute. Strah da ne izgubiš posao, a u isto vrijeme veselje i toplina, jer imaš svoju državu.

Koju su sanjali tvoji preci pred tisućljeće i po.

Pa si misliš o kuratoj sreći, kud baš tebe da zadesi nova država.

Pa jebeš mater svim precima i njihovim snovima. Jebeš mater i svakoj budaletini koja ti kaže sva ozarena, Imamo Hrvatsku.

Koji si kurac napravio svojim precima, da su ti ovo poželjeli?

Bolje da se nisu ni kotili.

Onda su došli bageri. Srušili su prvu halu, onu koju ste sami gradili, subotama i nedjeljama, velika kranska staza nestala preko noći. Dan prije bio je nekakav đikan u velikom naglancanom autu, domunđavao se sa nekima, vadio novčanik.

Danas kranske staze nema. Ko da nikad nije ni bila. Bageri su srušili halu, ostala je samo ogromna gomila punih cigli, stojiš i gledaš, razmišljaš koliko je tih cigli kroz tvoje ruke prošlo.

Pokušavaš ih prepoznati. Ne ide.

Suzne oči ne dopuštaju da ih prepoznaš.

Plaća opet kasni. Šutiš, strah te pitati, da se ne zamjeriš.

I onda, kažu, poduzeću treba restrukturiranje.

Pa po halama važno hodaju neki debili, pišu, mjere, svako malo uzimaju pederske mobitele, izlaze van razgovarati.

Onda je osvanuo popis.

Na staroj oglasnoj ploči, na kojoj su nekada bili izvješeni rasporedi dijeljenja zimnica radnicima, rasporedi besplatnog dvotjednog ljetovanja u odmaralištima u Makarskoj, Crikvenici i Medulinu. Visjele stu tamo stambene liste, a visila je tamo i obavijest da se ukida stambena lista, ona koja te je sjebala.

Cijeli život je visio na toj ploči.

Jer, drugog života nisi ni imao. Samo ovo jebeno poduzeće, koje sada ide u to nekakvo jebeno restrukturiranje.

Došao si na posao, kao i obično u pola sedam. Hala mračna, nema nikoga, pališ svjetlo.

Na toj oglasnoj ploči stoji bijeli list papira.

Nekoliko redaka, napisanih krupnim slovima.

OBAVIJEST

Na osnovu odluke Uprave, uz odobrenje Nadzornog odbora, u sklopu prihvaćenog elaborata o restrukturiranju, počev od 1.11. ukida se proizvodnja u pogonu Tom i tom. Molimo radnike da se danas i sutra jave kod gospođe Marije u kadrovsku, radi reguliranja dokumentacije potrebne za Biro za zapošljavanje.

Potpis nečitak, žig zamućen od suza u tvojim očima.

Odlaziš polako, stojiš, gledaš pogon Taj i taj u kojemu radiš.

Pa jebeš majku precima, jednom po jednom

Na uranku…

Ovo je uvod u pismo radnika Brodotrogira, koje vam prenosim.

Od riječi do riječi.

Kad sam saznao tu informaciju prije 5-6 mjeseci, nisam znao kako da se uopce suocim s time, a kamoli da kažem mojim dragim prijateljima i kolegama. Radionu sam dobio prije 5 godina. To su bili ljudi koje ostale radione nisu htjele jer ili im nisu odgovarali ili jer su bili oznaceni kao neradnici. Ne znam tko sebi daje za pravo za bilo koga reci da je neradnik? S druge strane, ja mogu reci da ih nakon ove cetiri godine ne bih mijenjao. Nisu veliki radnici, ali definitivno nisu ni neradnici. Radiona je stasala u prilicno dobar kolektiv, gdje su svi radili jedan za drugoga, tako da nikada nismo imali problema. Pristizale su samo pohvale. I onda jednoga dana pozove ih se sve na razgovor i obznani da su višak jer škveru više ne trebaju cistaci. Pitam se koji je to pametnjakovic kadar izjaviti da brod ne treba cišcenje. Svakom svjetskom brodogradilištu potrebni su cistaci. Naravno, struka koja je to znala nije se htjela zamjerati. Šefovi objekta, nacelnici šefovi radiona i direktori proizvodnje te ostali koji bi se izgubili u brodu ne znaju kako izgleda tank tereta a kažu “ne treba”. To su moji prijatelji i kolege i kolektiv koji sam stvarao 5 godina. Odbacuju ga iako je produktivan. Sigurno ne bi gubili na dobiti na nama jer sigurno smo produktivni, ali jbg ja sam nitko i ništa i ne mogu tu ništa. Sada se bliži kraj.

#Spectator