Simfonija u tramvaju. Mirisa, naravno

Purgeraj

Jutros oko pola devet ušao sam u carstvo mirisa. Luk, salama podriguša, češnjak, udarili me u njušku čim sam ušao tramvaj, ukusno oblijepljen tapetama na kojima je narisana nekakva safalada. Pa kao da se vozim u kobasici. Zločesti bi rekli kao da se vozim da prostite, u kurcu.

Neki muškarac u kasnim tridesetim godinama nikako nije mogao odlučiti koju cajku će pustiti, pa je svaku poslušao desetak sekundi i onda otvorio novu. Čovjek je očito dobre duše, ono prave slavenske, pa je postio zvuk na najjače, da cijeli tramvaju uživa u njegovom glazbenom opusu.

Čari vožnje tramvajem. Sjedi tip, u rukama mobitel i nikako ne može odlučiti koju će cajku putnici slušati. Inače, izgleda da je brižan tip, pa navinuo na najjače, da svi mogu uživati. — Spectator (@SpectatorHR) November 29, 2022

Sve nas skupa tramvaj ispunjen opojnim mirisima podriguše salame, češnjaka i dvije gredice luka, vozio je s periferije u Beli Zagreb grad.

Echte purgerski tramvaj, kaj ne?

Dan je počeo mirisno i glazbeno. Lijepo. Jedini miris koji mi je nedostajao bio je miris sapuna. A bože moj, nemreš sve imati, kaj ne? Nekada je bilo i toga. Sada više ne. Kako kažu Židovi, Da Bog da da imao pa nemao…

Ipak je to samo Zagreb. Najveća varoš ovog dijela Balkana.

Sišao sam na Trgu, nekako mi se učinilo da je cijeli trg opako nagnut prema Gradskoj kavani (meni bu to uvijek bila Gradska), jerbo su tamo nabili nekakve bijele kokošinjce za koje se ovih dana ona Bienenfelfuša hvali da su najbolji advent u vasijoni. Kao da su otklizale nizbrdo.

Stao sam na sred te prazne popločene ledine, hladan vjetar žario mi je lice. Prvo što sam pomislio, da će na toj ledini na trgu valjda organizirati turnir u malom nogometu, pa će se Gotovac i Petek suprotstaviti Radi Borić, Tomaševiću, Grbinu, Račanu i Klisoviću. Pa će opaliti na male branke. Ali tek oko podneva, nakon što igrači jedne momčadi gablecuju u Gradskoj skupštini a druge ispiju desetak kava u izlogu kafića u Teslinoj. Da se fudbaleri pripreme.

Carstvo za gemišt. Ili kuhano vino

Baš bi mi pasao jedan gemišt. Ili kuhano vino po ovoj zimi.

Tko zna kako, ali dešava mi se svaki puta kad pomislim na vino onako točeno iz bocuna, u polumračnoj toploj i zadimljenoj krčmi, da se sjetim Tina, sjetim se priča o Tinu koje mi je pričao davnih dana gospodin Fran Obelić, tada mladi novinar koji je znao, ne da je mislio, nego znao, da je Tin svetinja. I priča o Tinovom pohabanom kaputu i priča o Tinovom nalivperu koje je završilo u kolekciji Vladimira Dodiga Trokuta. A Trokut mi ga nikad nije htio pokazati. I umro je, a nalivpera vidio nisam.

Druga ikona na Franovom oltaru bio je Vjekoslav Majer. I onda bljesak.

Stao sam na sred trga, promrznut, s mozgom željnim gemišta ili kuhanog vina, a riječi su same potekle. Poput slapova. One divne Majerove riječi:

Tu sam lanterna plinska, već starinska. Poda mnom je još Matoš stajao i nad tim gradom zdvajao i kleo…

Stao sam, pogledao prema, u safaladu zamaskiranu tramvajsku simfoniju mirisa podriguše, luka, češnjaka i zvukom cajki kako se udaljava prema Črnomercu… Točno prema voznom redu.

Zapalio cigaretu, pomislio… Tu je nekad Matoš stajao, a danas stoji Zekanović.

Razlika je to, brale moj. Razlika.

Civilizacijska.

Višestoljetna… Zagreb se vratio u prošlost. Puno prije Matoša. Trokuta, Frana Obelića, Vjekoslava Majera.

U srednji vijek? U vrijeme inkvizitora Zekanovića.

Ili samo na Balkan…

#Zagreb