Prvo jedrenje

Davno je bilo

Bilo je ljeto. Vrelo. Debela prašina pokrivala je neasfaltirane ulice malog mjesta uz more. Gdje koji motorkotač, stari ratni Guzzi, dizao je oblake prašine što se slijegala na znojna lica, stvarajući blatnjavu koru na licima.

U debelom hladu konobe sjedili su moj otac i stric, na tanjuru nekoliko smokava i dvije čašice za rakiju. Svaki je pojeo dvije tri smokve, popio bićerin rakije, stresavši se od žarenja rakije što je klizila niz grlo. Baka je skuhala kavu, koju je od ranog jutra mljela u mesinganom mlincu. Zamamni miris kave širio se ugodnim hladom konobe. Moj stric, blag i dobar čovjek, mornarički oficir koji je cijeli svijet prošao na Galebu na kojem je bio capo di makina, pogledao me blago, pogladio po kosi i rekao, Ideš li i danas na jedrenje? Veselo sam uskliknuo, maltene poskočio. Zapljeskao ručicama od dragosti. Već dva tjedna, svako jutro isplovljavali smo na stričevoj gunduli, drvenom brodu, čvrstom, bijele oplate s rubovima od lakirane hrastovine. Na gunduli je stajao drveni jarbol, a uz njega privezano latinsko idro, lantina i argola, iz daljine ličilo je na kišobran.

Blagim glasom svakog dana pokazivao mi je, kako se diže lantina, kako se spušta idro, kako se drži konop, kako timun. Kada smo odmakli od obale, stric je sjeo na rub broda, zapalio Drinu, onu bez filtera, polako i šmekerski lupkajući vrhom cigarete o kutiju, pa pripalio, pustio mi konop i timun, a ja sam vozio.

Ponosan sam sjedio, gledao u daljinu, baš onako kako sam gledao da rade i stric i otac, cijeli svijet je bio moj. Bio je to najveći brod na svijetu, a njime upravljam ja, šesterogodišnji klinac. Prsa su mi se nadimala od ponosa, a oči gubile sjaj kada su stric ili moj otac preuzeli timun u svoje ruke i sigurno doveli brod do obale.

Riva

Na rivi, kamenom popločanoj, između nekoliko starih i hrđavih kolona za vezanje brodova, bile su poredane bačve. Puno bačava naslagane jedna do druge, bile su napunjene morem, da se ne rasuše do berbe. I moj did je imao tamo nekoliko bačava, uvijek sam znao koje su njegove, pa dok smo se igrali na rivi, uvijek sam ih pokazivao govoreći Ovo su bačve moga dida. I danas, bačava više nema, ulica je asfaltirana, na rivi su nove ploče, nekakve ružne, koje su zamijenile stare izlizane masivne kamene blokove, valjda je takva moda, da se riva pokriva pločama od nekakvog bijelog umjetnog kamena, na kojem se svaka mrlja vidi, ali kolone su još uvijek tamo. Između kolona štekati kafića skroz do ruba rive.

I dan danas sjednem na kolonu na koju je vezivao brod moj stric, gledam u more i plovim.

Otac i ja smo ušli u čamac, sjeo je na provu. Ja sam ga odvezao, malkice privukao i skočio na provu. Vjetra skoro da i nije bilo, more skoro kao ulje. Lagani vjetar se podizao. Brod je, odgurnut od obale polako, nečujno klizio od obale. Otac je sjedio i dalje na provi, pažljivo gledao kako slažem konope, jer, stalno su mi govorili da na brodu mora biti red. Konopi složeni, uredno, pa kada je potriba, da se mogu odma upotrijebiti. Odvezao sam tanki konop koji je pridržavao idro i spuštenu lantinu privezanu uz jarbol. Povlačio sam konop, lantina pričvršćena o metalni prsten se polako dizala, idro je lagano lepršalo na blagom vjetru. Zadnji potez bio je već vrlo težak, cijelom težinom povukao sam konop i onda kako su me učili, brzo privezao za bitvu. Dva dana sam vježbao pričvršćivanje konopa o bitvu. Otac je sjedio, a s nedaleke obale dimeći poput parobroda Vladimir Nazor, stajao je moj stric i gledao. Kraj strica je stajala moja majka, gledala zadovoljno, jer sam ja bio sretan, najsretniji na svijetu.

Timun u ruci, idro pod kontrolom

Sjeo sam za timun, primio ga, konop privezan za argolu na dnu iddra preko kolotura, primio u drugu ruku. Otac je pogledao u daljinu, mahnuo rukom i progovorio, Vozi tamo. Jel ti sve jasno? Kimnuo sam glavom, sve mi je bilo jasno, sve sam izvježbao. Otac me pogledao, blago se nasmiješio, nagnuo se na leđa i nestao s broda, uz glasan pljusak mora. Čamac se zaljuljao na trenutak. Izronio je, pogledao me i rekao, Ajde vozi, znaš ti to. Laganim zamasima zaplivao je prema obali. Okrenuo sam se, stric je stajao u oblaku dima Drine, majka je brisala oči, a otac se pridržavao o rivu. Ne znam koliko je trajalo, možda mjesec, možda i dva, a možda samo dvije minute. Onda, glas sa rive, ajde, polako se okreni i dođi na rivu. Polako sam povukao timun, važno spustio glavu da me argola ne udari u glavu dok prelijeće na drugu stranu, kako sam vidio da to oni čine, a meni je argola proletjela na pola metra iznad glave, brod je nošen slabim vjetrom doplovio do obale. Olabavio sam idro, stric i otac nisu napravili niti koraka. Majka je kršila rukama. Rukom sam dohvatio rivu, a u drugoj je bio konop. Vitica je bila odmah tu, na dohvat ruke. Provukao sam konop. Brod je privezan. Ponosan. Sretan. Najsretniji na svijetu.

Jedrio sam sam.

Prvi puta. Nikada, niti u zadnjim trenucima života neću to zaboraviti. Jedan od najvećih trenutaka mog života. Trenutak ponosa do neba. Prolazile su godine, jedrio sam na svemu na čemu se moglo. Imao sam dugo godina Elanovu jurilicu Zetu, sportsku jedrilicu koju je Minski Fabris nazivao spravom za mučenje, noge sapete o gurtne na dnu jedrilice, guzica viri van jedrilice, a tijelom držiš jedrilicu u balansu. Trbušnjak za trbušnjakom. Tada malešnom Šimi Fanteli, trener je rekao, Nu vidi Šime, onako se jedri kako onaj barba jedri.

Jedrio sam puno. Ancona je pala nekoliko puta, došao sam i do Malte. I vratio se. Bez GPS, samo sekstant, karte, neprospavane noći. Bilo je i ružnih nevremena, i jedrenja niz orcu kad se guzica pomiče lijevo desno, a brod sablasno škripi, bilo je i trenutaka kad pomisliš, to je bilo to, umirao sam od straha, ali nikad nisam žmirio, uvijek sam gledao ravno, bez panike. I bilo je lijepo. Ali. I sada, kad sjednem na kolonu, pogledam prema moru, kao da vidim zadimljenog strica, uplakanu majku i čujem glas oca koji mirnim i sigurnim glasom daje naloge. I onda osjetim mir, jer svi su oni tu, kraj mene. Tišina. Zapalim cigaretu, povučem dim, duboko. I proživljavam.

#Jedrenje