Prezentacija slogana Festivala: Napušite mi se kurčine, šta mi možete!

Po ovoj vrućini, kad ni pasa ne bi pustio vanka, u Vinkovcima se održava Festival arogancije i bahatosti. Slogan festivala je: Napušite mi se kurčine, šta mi možete!

Vinkovci su jedan fini grad, kulturan, grad kroz koji protječe rijeka Bosut koja je značajnije veća od zagrebačkog Blizneca. Nastanjuje ga trideset i jedna tisuća stanovnika. I po ovim vrućinama kad Bosut curkom poteče, milijardu i pol komaraca velikih poput vrapca. Pa Vinkovčani pjevaju: Vrapci, vrapci i komarci lete lete svud oko nas...

Znameniti Vinkovčani su Gabrijela Žalac degustatorica hrane s državnih jasala i modna trendseterica, Mario Banožić, istaknuti sveučilišni profesor koji je u vrijeme supermoćnih čipova i super brzih i supermoćnih diskova revitalizirao Floppy diskove. Sve fini ljudi. Dobar odabir iz mreže Tomislava Čuljka, kojeg iz milja nazivlju Ribar, jer je zabacio mrežu preko cijelog tog dijela Hrvatske, pretvorivši taj dio Hrvatske u Čuljkušu.

https://twitter.com/SpectatorHR/status/1938184532307361987

Neki će na spomen Vinkovaca reći da Među poznatim Vinkovčanima bilo bi nepravedno ne spomenuti dva cara, i to rimska: braću Valensa i Valentinijana, jedine rimske careve rođene na teritoriju današnje Hrvatske. Rođeni Vinkovčanin je i jedan ban, ban Josip Šokčević, podmaršal zaslužan za poticanje gospodarskog života većih hrvatskih gradova, i početak gradnje glavnih željezničkih pruga… Možda niste znali da je hrvatsku himnu skladao jedan Vinkovčanin? Josip Runjanin bio je skladatelj amater i časnik u austrougarskoj vojsci. Kretao u društvu ilirskih rodoljuba gdje su se čitali i radovi ilirskih pisaca. Tu je Runjanin prvi put čuo pjesmu Horvatska domovina Antuna Mihanovića, čiji su odabrani stihovi kasnije proglašeni hrvatskom himnom. Uz Bosut su muze osobito naklonjene bile upravo piscima. Vinkovčani su Ivan i Josip Kozarac, kao i Matija Antun Reljković i Vladimir Kovačić.

Ali naravno, to se sve ne računa.

Jer povijestu Hrvatskoj se računa od dolaska HDZ-a na vlast, 1990. Ljudi ne pamte vremena i ljude prije toga. Pa im guslar zareva Sjećaš li se što je bilo. A oni kurca malo. Ne sjećaju se. Pa im onda guslar glasom ko da ima petodnevni zatvor crijeva, zareva istinu. Svoju. I svi sretni.

No vratimo se mi na najznačajniji događaj, Festival arogancije i bahatosti koji se danas počeo održavati u gradu na Bosutu. Počelo je suđenje Mariju Banožiću, prometnom ubojici, intelektualcu, stanovniku državnih stanova, korisniku kredita na koje nema pravo. Sudi mu se svakako zbog najlakšeg krimena. Ubojstva u prometu. Jerbo je prema iskazu svjedoka pretjecao, bahato, baš onoliko bahato kao da je ministar u vladi HDZ-a.

https://twitter.com/SpectatorHR/status/1938185003201892719

Onako kao što je Beroš Bahato prolazio kraj ranjenog policajca na Markovom trgu, ne osvrnuvši se. Kao što je Reiner pod rotirkom bahato pretjecao kolone skijaša na granici, kako bi prvi došao na skijalište.

Država je napravila sve, ali baš sve da stvar u tišini legne, da padne u zaborav.

Od zaključavanja zgrade policijske stanice, sedam dana nakon nesreće, u trenutku kad je prometni ubojica davao prvi iskaz, do rastezanja isporuke, do namjerno plasiranih dezinformacija o nalazu krvi. Pa je nakon toga, netragom sve nestalo. Potonulo u zaborav. Hrvati sporo pamte, a brzo zaboravljaju. Da se sa suđenjem pričekalo još mjesec dva dana, nitko se ne bi ni sjetio jadnika koji leži u grobu već godinu i pol. Jadnika kojeg prometni ubojica blati i tereti, proglašavajući sebe svecem.

Prvog dana suđenja, odmah od prve umiješala se država. Kroz svoje organe. Policajce koji su bili na očevidu.

https://twitter.com/SpectatorHR/status/1938184532307361987

Slučajni namjernik na cesti tog kobnog jutra, nekakav vozač kamiona kojeg je arogantni ministar išao pretjecati, i u pretjecanju ubio čovjeka, vozač kojem je nakon nesreće policija pregledavala kamion, čovjek koji je dao iskaz policiji, danas nemoćno krši ruke.

Jer Država, vaša i moja Država, preko svojih izaslanika, dva policajca kojima na vratima auta piše Sigurnost i povjerenje, u svojstvu svjedoka kaže, da kamiona nikakvog bilo nije. Nikog na mjestu nesreće nije bilo. Nikad vidli čovjeka koji je bio tamo, čiji su iskaz uzeli, kamion pregledali. Ko u seriji Narcos…

Nakon suđenja koje se pretvorilo u Festival arogancije i bahatosti održana je i kratka prezentacija slogana Festivala pred sudo u Vinkovcima.

Mario Banožić, prometni ubojica, široko nasmiješen vrlo dobro raspoložen, smijao se i pozirao novinarima držeći u ruci superskupu torbicu svoje odvjetnice, jer, kao povjerila mu je na čuvanje. Sve to čini čovjek koji je donedavno po kiši hodao u pratnji pomoćnice koja je mokra do kože imala samo jedan zadatak. Držati ministru kišobran da ne pokisne.

https://twitter.com/SpectatorHR/status/1938260669217874118

Pogledajte slike, ako ste vješti čitanju s usana pročitat ćete slogan: Napušite mi se kurčine, šta mi možete!

Ali… Policajci. Ljudi kojima bi trebali vjerovati. Osjećati se sigurno uz njih. Vjerovati im.

Organi države, ljudi koji se voze u autu na kojem piše Sigurnost i povjerenje. To s tim napisom vam je isto ko i ono s plotom i pičkom. Eno ti pičke napisano na plotu pa jebi. Eno ti Sigurnost i povjerenje, pa se osjećaj siguran i vjeruj.

Pa dragi Hrvati, gledajte kad idete cestom, možda negdje i ugledate neki plot.

Pa se jebite.