Pojma nemam što se događa

Sjedim na svom mjestu. Kratka kava, sladoled od vanilije se onim malim keksićem upiknutim. Oni tanki vafli koji stoje u kutiji na pultu i zabadaju ih u sladoled, a ja svaki puta mutavo ispružim ruku, pa mi daju nekoliko komada, a ja ih pobožno stavljam u usta ko što se hostija stavlja. Pa žmirim i uživam u okusu koji polako nestaje dok se topi na jeziku.

Studeno je vani. Hladna bura fijuče uskim uličicama, onako na refule. Čim zađem u hlad, drhturim. Pa sam izvaljen na suncu, uživam o zadnjoj kavi i zadnjoj vaniliji ove godine u mom omiljenom kafiću slastičarni. Jer, danas je zadnji dan. Sutra čarolije s mojom hostijom više neće biti. Zatvara se kafić i slastičarnica.

https://twitter.com/SpectatorHR/status/1840316022336745942

Ne događa se ništa. Mir i tišina. Nema ni automobila, gdje koji zakašnjeli nautičar koji je na sebe nabacao sve što ima ne bi li ga probila bura. Peti dan sam ovdje. Novine nisam čak ni vidio, one papirnate. Otvorim naslovnice portala. Preletim naslovima. Propustio sam čuveni govor predsjednika Vlade u Ujedinjenim narodima, ali ne žalim previše. Svakako će njegov govor biti uklesan na zidu nekog od silnih hotnika ogromne zgrade na East Riveru. Pa će ga dječica sitna učiti u školi sve dok ne znaju izdeklamirati naizust, a sluganska HRT će ga ponavljati kao jedan od najznačajnijih govora u povijesti UN. Pojma nemam jel se u ovih pet dana pojavio još neki indeks nekakve agencije, pa da budem još zadovoljniji životom. Propustio sam ukazivanje Turudića pred Saborskim odborom, da sam i imao vremena, to sigurno gledao ne bih. Jerbo, nipošto mi nije jasna uloga tih odbora koji se tamo nešto pjene, najavljuju čudesa, a u biti, samo su blijeda i bijedna slika Sabora. Neefikasnog, korumpiranog, carstva neznanja, nepotizma, pokvarenosti i neprincipijelnosti. Koga bilo što o bilo čemu može pitati  nekakav Hrvoje Zekanović, a da pristojan čovjek ima želuca to pitanje poslušati? Što o bilo čemu može reći postavljenik na mjesto državnog tužitelja, uzevši u obzir da se radi o osobi koja je svojim radom stekla reputaciju teško korumpirane osobe? Zašto bih ja palio televizor, listao portalima ne bih li naišao na njegovo posprdno slijeganje ramenima, kao da se njega to ne tiče, kao odgovor zbog čega su tipovi neposredno prije no što su hapšeni davali ostavke? Koga iskreno pitam, koga zanima njegov odgovor? Koga zanima slijeganje ramenima državnog odvjetnika na pitanje koje je samo po sebi skandalozno.

Jer, ovo je Hrvatska, ovo je Sabor, nakupina političkih koruptivaca sklepanih s brda i s dola. Njihovo zabraždenje u nemoral, u kaljužu je toliko da je meni negledljivo. Nagledao sam se filmova u kojima političke budže, truli bogataši, društvene elite noćima ne spavaju i tanko seru, pred nekakvo ispitivanje pred parlamentarnim ispitivanjima. I ne, to nije samo u filmovima. To vam je mili moji u životu. Sjednu te tamo, švicaš se na klupi u kojoj sjediš s odvjetnikom, a dvadesetak sijedih glava te urokljivo gleda i ispituje. I stišću te ko što se čvarak stišće, a ti cvrčiš. I svako malo pozivaš se na Peti amandman. Pa ti seri i laži. Omalovažavaj. Možeš. Ali više nećeš.

A kod nas, sjednu tipa koji se voli družiti s kriminalcima, tipa koji se dopisuje s političkim šojkama i klateži, tipa čija institucija kojoj je na čelu donosi čudne odluke, sjednu ga za stol, a bijedna okoguzna muha, saborski zastupnik mu nalijeva vodu u čašu.

Kakva demonstracija nemorala, ljudskog taloga. U Saboru.

Nisam pratio ni bubetanje nekakve ženske koja je dobila karatu u trbuh. Jerbo ju je zveknijo saborski zastupnik romske manjine. Samo sam čuo da postoji i tonska snimka tog cijelog događaja, u snimci navodno žena kuka da se zastupnika ne prijave jer će ona najebat i popit otkaz, batine dobit može, ali otkaz ne može. Na snimci se spominje i novac, naš novac, nas proračunatih koji punimo proračun. A Ganci ga dijeli kako mu se prohtije. Kad bi on bio jedini Ganci koji sjedi u Saboru i šmira lovom poslušnike. Koliko li je takavih. O bubetanju murja pojma nema, Turudićev DORH pojma nema.  Jedno što sam vidio da se drugi neki Ganci, Ćipe oglasio brže bolje i izjavio da je većina stabilna.

Naravno je da je većina stabilna. Pažljivo složena, dobro plaćena, još bolje podmazana., bude li trebalo, većina se može proširiti, bez problema, pa makar i do sto. Svijest da si se dokopao posla i love koju ne bi mogao ni sanjati, dovoljna je da većina bude stabilna. To što je neka baba dobila karate bubotak od tipa koji je karate majstor, instruktor karatea, ha Bože moj, Hrvatska je to. Šuti i Karate savez na evidentno kršenje regula kojih se moraju pridržavati tipovi koji svoje ruke koriste kao oružje. Svi oni su, poput Turudića samo slegnuli ramenima i promrmljali, Ciganska posla. A oni nek nas svi karaju i dalje.

Sunce polako zapada iza zgrada. Sjene su dulje, hladnjikavo je. Mir i tišina.  Kakvo blaženstvo, je živjeti život u informatičkoj blokadi.