Par dana nakon...

Došlo je vrijeme da se i ja malkice okvasim u moru jadranskom. Sjedim zavaljen u polumraku. Vrijeme je za početi pakirati stvari. Mislim, tako je bilo desetljećima. Par dana prije mora hodao sam u istoj robi, kako bih na more došao u čistoj. Kad se samo sjetim, Torba za odijela, jedno tamno odijelo, jedno svijetlo, pa sako, pa dvoje hlačica za kombinaciju sa sakoom. Naravno i cipele, tamne i svjetle, pa neću u natikačama odat ko Ivan Račan. Pa kravate, pa košulje. Sve to, ako netko u Malom mistu umre, ili ako me pozovu na sastanak, hitno pa da se ne pojavim nedolično odjeven.

A taj dress code utukao sam čekićem u glavu sam sebi. Nije da nije bilo prilika u kojima sam se odjeven poput pingvina  morao kroz rijeku turista probijati kraj debelih Mađara kojima su majice jedva dosezale do lačica i njihovih žena koje su ponosno štepale u tangama noseći pedesetak kila viška, razbacanih po celom telu.

Vremena su se promijenila, ne vučem puno stvari. Jerbo sam navuko ranije ove godine i sve ostavio dolje.

Pa ću dolje sjediti u čamcu i plandovati, sjediti u hladu i plandovati, sjediti u masliniku i plandovati. Kad ne bude plandovanja, bit će dokonog sjedenja na mom mjestu u slastičarni, na pomno odabranoj snajper poziciji, kraj koje moraju proći sve žene koje idu na plažu. Velik je to rizik, upravo radi spomenutih Mađarica.

Odmorit ću od nerada, odmorit ću i od portala, vrijeme je za lakše teme. Mislio sam, najozbiljnije pisati o seksu. Jerbo, ovo sve što pišem jest na neki način seks. Kako drugačije nazvati sve ove načine u kojima nas jebe život u Hrvatskoj. Od bijede i siromaštva, nepravde, nesigurnosti, pomanjkanja liječničke skrbi, lošeg životnog standarda? Dobro nas jebu. Čvrsto i muški, a opet, loš je to seks.

Odlazim na more definitivno izbistrenog uma. Stvari su postavljene na svoje mjesto. Svaki od nas s vremenom  mijenja, modificira stavove, malo po malo, osim ako niste Igor Peternel ili recimo Zdravko Tomac, koji su u svojim životima doživjeli potpuni preokret. Salto.

Puno sam svojih stavova u svom životu promijenio i ja. Priznam, mislim da je to i normalno, nova znanja, spoznaje, novi ljudi, nova okruženja. I nemreš bit beton.  Jer si samo živo biće. Čovjek. Nesavršen. A opet. čovjek

Ali, jedna stvar je ostala beton.

Uvjerenje koje mi kola žilama, uvjerenje koje mi kuca u srcu, uvjerenje koje me oblikuje kao jedinku.

Prezir, mogao bih čak reći i istinsko neshvaćanje svega onog što vuče na fašizam, na mržnju i nasilje, teror i progon onih koji su drugačiji.

Dugo sam toga svjestan, dugo je to u meni, ali, nekako mi se otvorila duša nakon 05.07.2025.

Znate onaj osjećaj kad danima tražite neki odjevni predmet, lutate dućanima, prodajnim centrima, boravite toliko vremena u garderobama da vas trgovci pitaju hinjenom ljubaznošću želite li možda prijaviti mjesto boravka u njihovoj garderobi. Pa konačno sretni i zadovoljni kupite taj komad robe, izađete sretni i zadovoljni iz trgovine i u sljedećem izlogu ugledate puno ljepši komad. Još k tome i jeftiniji.  Naučio sam lekciju. Kupim i hodam ulicom poput konja s naočnjacima, ne gledam ni lijevo ni desno.

Pokušavao sam napisati nekoliko riječi o tome utjecaju koncerta na mene, kao jedinku. Pisao sam rukom, drapao papir za papirom, napunio košaru. I nikako složiti nekoliko rečenica. Odustao sam, i onda na X-u, naletim na status Vesne Rajnović, koja je u samo dva tvita uspjela reći sve ono što ja nisam nikako mogao sročiti.

„Puno je ljudi od sramotnog koncerta ohrabreno da javno prizna svoje ranije brižljivo skrivane nacionalizmom zatrovane osjećajčiće, pa i među mojim prijateljima. Takve, zajedno s podržavateljima Netanyahuovog genocida nad Palestincima, molim da me otprate, blokiraju, najebu mi se matere komunjarske i hamasovske... whatever. Mi ne živimo u istim svjetovima i među nama iskreno i srdačno prijateljstvo nije moguće, a nema smisla da se svađamo i međusobno nerviramo. Svako dobro!"

https://twitter.com/RajnovicVesna/status/1942638515872809011

I to je to. Otpravio sam, u sebi otpisao podosta ljudi. Jer jebo te patak, život je kratak. I nemam volje, ali ni trenutka razmišljati o tome zašto je nekom Za dom spremni blisko. Gubljenje vremena. A život je kratak.

Meni nije blisko, nije bilo nikad. Meni je tisućama kilometara daleko. I učinit ću sve da tako i ostane. Jer, postoje stvari preko kojih ja prijeći ne mogu, jer oduvijek bolujem od spondiloze. Kičma mi se ne savija. Ni pred kime. Čak ni pred onima koji štuju najveće zlo u povijesti čovječanstva i pokušavaju naći nesuvisla obrazloženja.

Jerbo, ja to ne pušim.