Pa dobro, koji je kurac tim Srbima?

Rođen sam u Zagrebu. Školovao se u Zagrebu, putovao svijetom. Živio vani. Skupljao prijateljstva i poznanstva kao što je nekad moja prijateljica Lidija skupljala salvete u petom razredu osnovne škole u mirišljavoj kutiji od košulja,. Nikad nisam gledao tko je tko. Tako sam bio odgojen, ali i takvo je bilo okruženje u kojem sam se kretao.

Odlazio na krsne slave u Beograd, bio na četverodnevnoj svadbi pod velikim šatrama u blatnoj lajkovačkoj jeseni, zablaćen do guzice, a pijan ko tri guzice. Četiri dana trijeznio se nisam.

Više sam odojaka pojeo kod Orača nedaleko hotela Slavija u Beogradu, no što su ih današnja djeca vidjela uživo. U hotelu Moskva spavao sam tri dana tjedno, deset godina za redom. Poznavao sve kelnere, animirdame, recepcionere.

Zore sam dočekivao u Lotos baru u Beogradu, a svaki puta kada bih upitao Ciganina Stevu Do kad svirate, u zadimljena Dva bela goluba, u restoranu na Skadarliji, koji je mirisao na lukac, ćevape, vešalicu, stolnjaka prolivenih sodom što smo je prolijevali iz sifona, odgovorio mi je Do kad imaš pare.

Bila su to vremena. Dobra vremena, Hajdučka česma,  sudjelovanje na sletovima za Dan mladosti, a sudjelovanje je pretpostavljalo intenzivno druženje sa susretljivim drugaricama studenticama i gimnazijalkama desetak dana u barakama na Ušću.

Prošle su godine. Prošla su desetljeća. I dalje se sjećam Žareta, Jovice, Stevana, Ksenije, Bele, Jasmine, Eleonore, Jelisavete, s nekom toplinom, uz tihi osmijeh, pa mi dođe toplo oko srca.

Sva ta naša prijateljstva, pijančevanja, ljubovanja, druženja, dopisivanja, patnje i uzdasi, šetnje prekrasnom ulicom Gospodara Vučića, dok smo zagrljeni pokušavali izbjeći kestene što su padali po pločniku, događala su se trideset godina nakon rata. Rat više nitko nije spominjao. Živjeli smo za danas, kovali planove za sutra, iako smo znali da su Zagreb i Beograd jebeno daleko. Kad nekog voliš, ništa ti nije daleko. Zimi sam znao sjesti u Spačeka, koji bi se zagrijao na pristojnu temperaturu tek oko Šida, pa onako promrznut, potrubiti pred kućom, da bi sišla Bela, a ja sav sretan, grlim je i kažem, došao sam ti samo donijeti čokoladu, idem u Zagreb, sutra rano ustajem.

I danas čitam portale. I naletim na članak. Nisam čitao, nisam, zapanjen sam stao. Poput Matoša. Samo sam stao.

I opsovao.

Pa što se, koji se kurac desio s tim Srbima? Oli su popizdili. Oli su iz pičke na beton pali. Pa se odbili i još nekoliko puta glavom udarili?

To nisu oni moji, vižljasti, šeretski, uvijek zajebantski raspoloženi, pametni, oni koji znaju razlikovati bitno od nebitnoga.

Ovo su budale.

Sva ta naša druženja trajala su godinama, negdje do devedesete, sada tek pokoji poziv, pokoja čitulja, saznao sam da Bele više nema, da je moj Stevan iz Lajkovca sedmerostruki deda.

Bilo je to davno, trideset i kusur, kako bi oni rekli, godina, od dana naših druženja. I onda nas nije smetao rat, iako smo znali za Jasenovac, znali smo i za Jadovno i Glinu, znali smo i za sela u Dalmatinskoj zagori koja su poklali četnici. Sve smo to znali, ali naša prijateljstva, naše ljubavi, naše ljudske veze bile su daleko iznad toga. Dobra osnova za živjeti zajedno. Za graditi dobro društvo. Razumijevanja i suživota.

Onda se pojavio Milorad Pupovac.

Zagađivač javnog prostora, gnojitelj svega i svačega, lik čiji je modus vivendi život na tuđoj tragediji. Tragediji koja se događala pred osamdeset godina. Tip koji nevjerojatno uspješno, sretne ruke, uzgaja ne stablo, nego šumu mržnje. Ne mržnje prema Hrvatima, nego uzgaja šumu mržnje prema svima, samo zato da bi ON mogao prosperirati. Milorad Mržnja.Lik i djelo Milorada Pupovca

Pojavio se jučer na predstavljanju Zbornika “Glina 1941. – Tragedije i traume u pamćenju i zaboravu“.

Zbornik o pokolju u Glini 1941. Pred osamdeset i jednu godinu, predstavljanje je održano u Zagrebu, jer u Glini nema krova pod koji bi se mogli skloniti. Porušeno je.

Sve zločine osuđujem. Osuđujem zločine koje su počinili ustaše, osuđujem i zločine koje su počinili i četnici.

[perfectpullquote align=”full” bordertop=”false” cite=”” link=”” color=”#1e73be” class=”” size=””]Ali, osuđujem i zločin prema srpskom narodu koji je u glinskom kraju većina, a koji su počinili Milorad Pupovac i njegovi istomišljenici. Zločinu nečinjenja.[/perfectpullquote]

Dvije godine Srbi, većinski narod u Baniji, bez krova je nad glavom. Od potresa koji je uništio Baniju, a evo dolazi druga zima, nije obnovljeno ništa. Zahvaljujući prvenstveno Miloradu Pupovcu,  čvrstom stupu i ponosnoj desanki šaci, koju redovito i ponosno podiže u zrak u zaštiti nesposobne i lopovske vlade HDZ-a.

Njegova podrška totalno nesposobnom ministru Horvatu, ostavila je Srbe na cjedilu. A Milorada Pupovca pretvorilo samo u Vuka Brankovića,  izdajnika srpskog naroda u Hrvatskoj.

Osamdeset godina nakon počinjenja zločina, baviti se tko je gdje bio pred skoro jedno stoljeće. A ljudi nemaju krova nad glavom, nemaju hranu, nemaju odjeću. Ali, Milorad zna da je to bitnije. Za njegov opstanak. Cijela jedna nacija u mat je poziciji radi njegove dobrobiti.

Puno se toga promijenilo, od kad nema više onih mojih Srba. Oni bi ovakve poslali u Preko Drine u Tri lepe pičke materine.

Došli su neki novi klinci. Kojima se jebe za egzistenciju, a žive u prošlosti.

Osam desetljeća unatrag.

Nema tu leba, mili moji.

Nisam bio, pa da pitam. Jel beknuo koju o nadolazećoj zimi, o ljudima bez domova, za što je on direktno suodgovoran. Ili samo o 1941. Po njemu, obnova od potresa pred dvije godine početi će za 80 godina, koliko ima od 1941. Sijač mržnje, korumpirani etno trgovac i trovač duša. pic.twitter.com/vpHNWJxeiw — Spectator (@SpectatorHR) September 27, 2022

#MiloradPupovac