Ništa mi neće ovi dan pokvarit…

I jučer, ma i prekjučer znao sam da će mi danas biti lijep dan. Znao sam da ništa mi neće ovi dan pokvarit.

Trostruki majmuni, odnosno, trostruke majmunice.

Niti Trumpovo divljanje s carinama, ni akcija USKOK-a koji lovi dilere diljem Hrvatske, oni love dilere za koje su im dojavili drugi dileri, ne bi li se barem na kratko riješili konkurencije. Čak ni današnja ostavka predsjednice Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa nije me raznjupala, jerbo ja to povjerenstvo, ovako kako je zamišljeno, ali i po ovlastima koje ima, doživljavam ozbiljno kao što doživljavam ozbiljnim Povjerenstvo za ocjenjivanje pjeva ptica pjevica u Burundiju. Jerbo, u to naše povjerenstvo obavezno ukrcaju nekolicinu poltrona i lizača guzica vodećim strankama, tipova koji i na najočitije krađe, malverzacije i zlouporabe funkcije koje istražuju, zažmire, ne čuju ne vide i ne govore, poput tri na tri majmuna, jedino što oni u tim povjerenstvima rade je da, opstruiraju i pišu izdvojena mišljenja. I blokiraju rad povjerenstva. U svakom takvom članu ili članici čuče sva tri ona majmuna.

Trostruki majmuni, odnosno, trostruke majmunice.

Pa ako se koji puta i usklade s mišljenjima, a usklade se samo onda kad nisu u pitanju velike ribe, e onda rebnu kaznu od par stotina EUR-a, lovu koja je objektivno sitniš tipovima koje istražuju. Postojanje takvog povjerenstva je čisto bacanje prašine publici željnoj pravde, u oči. Ni to me danas nemre izbaciti iz takta.

A opet, ništa mi neće ovi dan pokvarit

Jerbo, danas sam se otputio do Velesajma. Onog Zagrebačkog velesajma, nekadašnjeg gospodarskog giganta, a danas samo tužne hrpetine hala koje više-manje zjape prazne, tužno podsjećajući na dane kad je Zagreb bio gospodarski div, čak i u europskim razmjerima. Dok hodam velesajmom podsjećam se dana, vreve gospodarstvenika iz cijelog svijeta, koji u dimu pečenjara dok izjedaju ćevape, pljeskavice, cijele gredice mladog luka i obilato zalijevaju pivom, gemištima, a moja sjećanja dopiru čak i do špricera, sklapaju poslove. Dogovaraju, cijene, isporuke, mito. Sve se dogovaralo, a posao se radio. Gledale su se ispod oka i sisate i guzate domaćice sajmova, koje su odjednom preko noći postale hostese. Od kad je hostesa, nema više ni mljackanja ćevapa, a Boga mi nema više ni ogromnih poslova sklopljenih na sajmovima.

Na Velesajmu danas u odnosu na dane slave, ostala je samo jedna ista stvar. Svaki zahod uvijek dovoljno daleko od mjesta gdje se nalaziš, da u zahod nakon bjesomučnog vise minutnog hoda uđeš zapišan. Ili ni ne trebaš ni ulaziti.

Ovih dana, točnije jučer, danas i sutra održava se Državno natjecanje učenika strukovnih škola – WorldSkills Croatia 2025.

Priredba je to koju pobožno čekam svake godine, ko što oni cvikeraši s naočalama debelim poput pepeljara čekaju Sajam knjige. Nema smisla opisivati što se tamo događa, kad je sve lijepo napisano na njihovoj  web stranici:

Mi promičemo važnost strukovnih vještina kao osnove za rast hrvatskoga gospodarstva. Želimo podići privlačnost strukovnog obrazovanja i osposobljavanja te nadahnuti mlade na odabir strukovnih zanimanja kao poželjnog odabira u karijeri. Usmjereni smo postati prepoznato mjesto za suradnju obrazovanja i gospodarstva.

Jesu li prepoznati kao mjesto za suradnju obrazovanja i gospodarstva? Mislim da jesu. Na svakom koraku može se sresti predstavnike različitih poduzeća koji su u lovu i vabljenju mladih talenata, a i same takmičare, kroz radna odijela, materijale i opremu i alate kojima rade sponzoriraju velika poduzeća.

Mladi ljudi koji znaju raditi, koji imaju gard!

Parstotinjak mladih, mislim da ih je oko četiri stotine, u pratnji svojih mentora, iz cijele Hrvatske, došli su pokazati što znaju. Što su naučili u strukovnim školama. Ima tu i frizera, kozmetičara, keramičara, knaufera, projektanata, polaznika policijske škole, cvjećara, programera, kemičara, komercijalista, instalatera, kuhara, mehaničara, pomoraca, pekara.

Naravno, ja sam naveo zvanja koja će ti mladi ljudi dobiti krajem ove školske godine. A već su sada pravi majstori svojih zanata.

Godinama sam vodio tvornice. Velike tvornice, u kojima su radili radnici, ljudi koji su proizvodili, ljudi čiji su proizvodi bili prodavani u cijelom svijetu. Ljudi čiji su proizvodi bili vrlo cijenjeni u svijetu. I uvijek, ali baš uvijek, volio sam se zavući negdje u dubinu mračnog  pogona, sjesti na masni stolčić kraj stroja i u tišini gledati majstora koji radi na stroju. Precizno, dobro izvježbanim pokretima, bez ijednog pokreta viška, radnika s čijeg stroja izlazi uradak precizno izrađen, s dvije stote milimetra tolerancije. 0,02 milimetra odstupanja. Ljudima nepojmljivo. Volio sam njihov gard. Ono, kad vidiš da je čovjek velemajstor na drebanku, glodalici ili obradnom centru. Kovač koji zračnim čekićem od kocke usijanog željeza iskuje savršenu kuglu, udara isprva punom snagom, od desetak tona, pa sve nježnije, da bi na kraju tom mrcinom gladio izradak kao da ga perom dodiruje i miluje. A ja sjedim i pušim, stolčić se trese od moćnog udaranja čekića, majstor musav i garav, okreće vatrenu kocku koja postaje kugla. Pa je primi kliještima, samouvjereno i bahato i uroni u bačvu ulja uz šištanje dok miris isparenog vrelog ulja štipa nosnice. Savršena kugla iskovana u samo nekoliko minuta. Pogleda me, vidi moj zadivljeni pogled i kaže, E da, direktore, da bih ja ovo mogao raditi svaki dan, ja moram za gablec pojesti četrdeset deka špeka, glavicu luka i popiti dvije pive. I namigne. A ja svjestan da frajer jako dobro licitira svoju plaću. I uvijek tako. Odmor za dušu.

Svake godine iznova me oduševi takmičenje učenika strukovnih škola. Učenici svih vrsta strukovnih škola dolaze pokazati svoje praktično znanje i umijeće.

Prekrasan doživljaj koji ispunjava dušu. pic.twitter.com/kyuQXAECrY

— Spectator (@SpectatorHR) April 10, 2025

Bila su to divna vremena kad sam bio uvjeren da je najljepši miris onaj miris emulzije, miris ulja uljane repice pomiješane s vodom, kojom se hladi radni komad na tokarilici ili glodalici, koji te pomiluje po licu na ulasku u halu prepunu tokarilica.

I onda, nakon puno godina, evo me, gledam mlade ljude, ljude pred kojima je cijeli život, cijeli radni vijek, kako predano rade, pokazuju svoje znanje. Ljude koji će svojim rukama proizvoditi, raditi, ljude čijim rezultatima rada će ovo društvo imati koristi. Nisu to nikakvi prodavači magle, prevrtači papira po agencijama, članovi nekakvih povjerenstva koji glume tri majmuna pokrivajući lopovluke svojih stranačkih kolega. Konkretni ljudi, koji bi trebali biti kostur svakog društva. Uz njih njihovi mentori. Podcijenjeni profesori, nekima od njih je jučer bio i dan štrajka, a opet, bili su uz svoje učenike, svjesni da ne smiju i ne mogu iznevjeriti mlade ljude kojima ovo puno znači.

To su sve samo mladi ljudi, čiji rad bi trebao biti temelj razvoja svakog društva. Nekako se nadam da bi to i moglo biti tako.

Nadam se jer sam nepopravljivi optimist.

I zato mi ništa neće ovi dan pokvarit.

.fb-background-color { background: #eeeded !important; } .fb_iframe_widget_fluid_desktop iframe { width: 800px !important; }