Moj oproštaj sa socijaldemokracijom

Od srednje škole hodam lijevom stranom ulice. Ali, nisam od onih koji ima duševne patnje jer moram, eto, voziti desnom stranom, jer to je realnost.

Kompromis, kao što je i cijeli život kompromis.

Tisuće i tisuće sati u svom životu proveo sam u razgovorima i razmišljanju o odnosima u društvu. Svemu onome što bi se onako, površno moglo nazvati politikom.

Dok sam razmišljao, razgovarao o politici, uvijek je to bilo na lijevoj strani ulice.

Vremena se mijenjaju, ljudi dolaze i odlaze, promjene su u društvu svakodnevne, mnoge stvari koje smo normalno živjeli, više ne postoje, čak su izblijedjele iz sjećanja.

Ali ulice se, barem za mene još uvijek grade tako da imaju lijevu stranu.

Portal postoji od kraja svibnja.

Prije toga pisao sam dosta i svagdje.

Braneći ideju socijaldemokracije, ideju pravednosti, poštenja, jednakosti, znanja.

Posve sigurno, da nisam odlučio utonuti u anonimnost i pisati kao Spectator, jako puno stvari ne bih znao.

O svačemu, ne samo o ljevici.

Spectator mi je otvorio oči.

Bezbrojni sati, čitanje, praćenje informacija, bilješke, pa povezivanje, stvarale su se slike. Više-manje ružne.

Priče o prevarama, podmetanjima, krađama, prijetnjama, ucjenama.

Na mom monitoru nastala je promenada kojom su šetali ljigavci, ljudske nule, lujke, niš koristi, vazelinci, varalice, podmetači, uvlakači, prodavači rođene matere za neku sinekuru, krivokletnici, l duševni pederi, pičke i pičkice.

Sve to je šetalo mojim monitorom, bahato mi se cerakajući i kezeći krnjavim osmijehom.

Svi su se oni nastanili u bezbrojnim gigabajtima mojih kompjutora.

Kad god sam ih palio, oni su se ukazivali, poput aveti, poput onih ružnih čudovišta iz Lord of the rings.

Ljudske kreature, koje samo misle sisati tuđu krv, da bi njima bilo bolje.

Velika većina od njih sebe naziva socijaldemokratima, debelo nesvjesni da ovo što oni žive i rade, nema nikakve veze sa ljudskim moralom, poštenjem, a najmanje sa idejom socijaldemokracije.

Pisao sam o njima, o njihovim prevarama, lažima, krađama, o stvarima koje su činile nedostojnim poštenog čovjeka.

A činili su ih opetovano, uvijek iznova, jer drugačije naprosto ne znaju!

Činili su ih toliko dugo dok u meni nisu ubili vjeru u takvu socijaldemokraciju.

Jer, ja više u tu vašu socijaldemokraciju ne vjerujem.

Ogadili ste je.

Uništili ste moju nadu da možete izgraditi bolje društvo.

Jer, vi to ne možete.

Društvo koje biste vi izgradili bilo bi ruglo, preslika sadašnjeg stanja u vašoj stranci. Ja ne želim živjeti, moja djeca, moji prijatelji ne žele živjeti u društvu kakvo biste vi sagradili!

Vi ste svrha sami sebi, zatvoreni u svoj svijet prevara, laži, denuncijacija, podvala i otimačine položaja.

Vi drage drugarice i drugov,i poštenim ljudima ne možete pomoći ničime.

Osim da nestanete sa političke pozornice i ostavite nekad časno ime nekim drugima.

A što ćete onda raditi, kada znate samo to?

Od čega ćete živjeti kada više ne bude priliva love od razno raznih članstava u nekakvim odborima za koje niti Bog ne zna čemu služe, osim sisanju love, krvi ionako siromašnom društvu?

Vi niste društvo poštenih, predanih ljudi, okrenutih radu, pomaganjem jednih drugima, društvo u kojem napreduju oni koji znaju, oni koji rade, onih koji ne žive od politike.

Vi ste sami sebi svrha, koja se boji napraviti bilo što, samo da sačuva svoje guzičetine.

Odlučio sam, pratiti ću SDP kao što pratim i sva druga zbivanja na političkoj pozornici u Hrvata.

Ali o pojedincima, kokošarima, ljigavcima, sitnim prevarantima, neznalicama, kao takvima, koji sebe nazivaju socijaldemokrati, ne želim pisati.

Iz poštovanja prema čitateljima, kojima se, vjerujte mi na riječ, gadite isto kao i meni!

Spectator

#Spectator