Kratka priča o Spectatorovoj nesretnoj mladosti

Imao sam nesretno djetinjstvo i mladost.

Tek sada postajem toga svjestan.

Mama i tata su mi radili, ja sam studirao, ali sam i radio jako dobro plaćen posao preko Student servisa.

Jer sam želio kupiti motor. Pravi.

Kawasaki 900 sa Rickman šasijom.

Svi smo radili preko student servisa, njupali ribice u Mimicama, jurili na matineje u Studentski centar.

U lipnju smo išli na trke u Zeltweg, u ožujku na letove na Velikanku na Planicu.

Hodočastili po Europi, koja se još tada zvala Evropa, po koncertima.

Pink Floyd Stockholm, Pink Floyd Earls Court, Zeppelini diljem tada još Evrope, Sabbathi, GNR, o domaćima ne bih ni pričao.

I Hajdučka česma, a i revao sam na Bijelom dugmetu u Kulušiću.

Od džeparca i love od rada preko servisa.

Trst je bio najmanje dva puta godišnje, a za naše mladenačke pojmove tada uštogljeni Graz isto najmanje dva puta godišnje.

Kosurine smo imali do guzice, sve dok se nije pojavio Rod Stewart, pa smo nosili one idiotske fudbalerke.

Nisam bio ni u kakvoj partiji.

Nisam bio ni u čemu, osim u svom filmu.

Faks, motor, cure.

A opet sam bio nesretan.

Doduše, nisam toga bio svjestan, svijest o nesretnom djetinjstvu polako mi sviće ovih dana, zadnjih par godina.

To što navodno nije bilo jogurta, naročito onog voćnog, znam da je u Zagrebu bilo.

Kod Luke Šnjarića u Crikvenici gdje smo vozili speedway i razbijali se, ga je bilo.

Ma bilo ga je i u Opatiji to sam siguran.

Jer smo na kampiranju u vrijeme Velike nagrade Jugoslavije, kampirali na Preluku ili spavali u šatorima na Grobniku, pa smo kupovali jogurte za doručak.

Ili ih naprosto krali iz kištri ispred dućana, zajedno sa vrućim bijelim kruhom, ako smo imali sreću doći do dućana prije trgovaca.

Valjda smo bili bezobrazni i gladni, ne sjećam se točno, pa smo pokrali sav jogurt, pa za djevojčice sa Grobinštine nije ostalo ništa.

A one su patile jer jogurta nije bilo.

Jebiga, zagrebački hahari i klipani.

Danas sam shvatio što mi je najviše falilo.

Falila mi je demokracija.

Jebo ti pas mater i demokraciji, tek danas sam shvatio koliko mi je falila.

Nisam bio ni svjestan.

Prođe mi cijeli život, stalno mi neki kurac fali, a ne znam što.

Pa se mislim, gledam, pa i po džepovima preturam, pomičem trosjede da nije palo ispod.

Tražim a ne znam što.

Osjećao sam se pedeset godina ko Potjeh u potrazi za istinom.

Ma još bi ja tražio, možda do smrti, shvatio što tražim ne bih, nego mi je danas otvorila oči Predsjednica, koja je izjavila da joj je u Jugoslaviji jako falila demokracija.

Pa pička ti materina, kako se nisam sjetio što mi je falilo.

I meni je falila demokracija.

Pa da je bila demokracija, ja bih mogao ići u Ameriku na studij o državnom trošku, a ne jebavat se ovdje po Zagrebačkom sveučilištu koje je onda još puno valjalo.

Sada imamo hvala Bogu, demokraciju.

Danas ministru koji krade da ga već bole ruke, koji ni kosu ne stigne oprat pa mu se zamastila, jer stalno krade, mižeš u lice kresnit da je lopov.

I nikome ništa.

Nit bi on trepnuo okom.

E, nemojte se dat navuč.

Nije ministar svinja koju vaše vrijeđanje ne dira. Ma ne. Nije!

Nego ministar zna da je to demokracija.

On krade koliko oće, a ti seri i pljuj koliko oćeš.

Win Win situacija.

Sada je hvala Bogu demokracija.

Koju nam je Ona sada na opancima donijela sa Grobnika i posijala je diljem cijele Hrvatske dok je seljakala ured.

Predsjednica je imala djetinjstvo, u biografiji piše sretno, a sada sve više otkriva kakve je teške duševne boli imala u mladosti.

Nemojte slučajno povezivat duševne boli sa nekakvim dijagnozama.

Tada nije bilo jogurta, za to sam možda i ja kriv, ali nije ga bilo.

Nije bilo ni demokracije.

Sve me to nekako vuče na onog Šolevića, i njegovu Jogurt revoluciju, kojom su tražili demokraciju.

Ali upravo takvu demokraciju kakvu bi voljela KGK.

Gdje su svi jednaki.

Osim onih koji su jednakiji.

#Spectator