Knjižara i papirnica

Probudio sam se rano. Dovoljno rano kako bih čuo kako se vrata stana zatvaraju za mojim ocem na odlasku na posao.

Bio sam uzbuđen. Jako uzbuđen.  U sobi je bilo vruće, sunčeve zrake stvarale su nadnaravne sjene na zidu moje sobe. Hinio sam da spavam kada je majka otvorila vrata moje sobe. Izdajničko treptanje vjeđa nije promaklo brižnom oku moje majke.

Ustani, moraš doručkovati pa idemo.

Velika šnita kruha namazana mašću, lagano posoljenom i posutom crvenom paprikom i šalica bijele kave.

Brzo i slasno sam pojeo, goreći od želje da krenemo.

Ustao sam, majka me odvela u kupaonu, skinuo sam se, ona je rukom dugo kušala nije li voda prevruća, pa mi rekla da pokrijem oči. Trljala mi je kosu, istuširala me i dala ručnik.

Na kauču u dnevnom boravku stavila mi je kratke hlače, plave s platnenim tregerima, bijelu košulju, bijele dokoljenke, a u hodniku su me čekale nove bijele Opatija cipele  s dva remenčića.

Dugo me češljala, a kada je bila gotova, poljubila me u kosu, kao što je uvijek činila.

Hodali smo, jutro je, a već je jako vruće. Dugo smo hodali, držala me za ruku, zastali na prelasku pruge, tumačila mi je da ovdje ne smijem ići nikada, a ljudi kad prelaze prugu moraj dobro pogledati na obje strane.

Niske kućice u naselju uz prugu, s puno zelenila, sve su skoro iste. Govorila mi je da tu stanuju ljudi koji rade na željeznici, pa onda stazom preko livade, prema velikoj zgradi u kojoj je studirao susjedov sin Miro. Zvjerao sam pogledom, livada ne sve strane, samo tanka traka asfaltne ceste, i u daljini tribine stadiona Dinamo.

Bila je neopisiva vrućina, došli smo pred zgradu, na nevelikoj livadi pred tom velikom kućom u kojoj je studirao susjedov sin Miro, bilo je okretište tramvaja.

[block_content id=”68137″]

Drvena mala u plavo ofarbana kućica u kojoj je sjedio brkati striček, odjeven u debelu uniformu, kapi znoja slijevale su mu se niz čelo. Malena klupa nad kojom je komadić krova, sasvim malo hlada. Majka me posjela na klupu u hlad, iz torbe izvadila maramicu, obrisala znojno lice, rukom popravila nekoliko nestašnih pramenova kose i nasmiješila se zadovoljno.

Moraš biti lijep kad tamo dođemo. Danas ti je važan dan.

Hodali smo još malo, sasvim malo.

Na raskršću malena kuća, drvena vrata otvorena, nad vratima natpis. Pokazala mi je rukom, još kad smo bili preko ceste, evo tu idemo.

Natpis, rukom ispisan lijepim velikim slovima, izazivao je moju pozornost.

Stao sam i sricao slovo po slovo. Pa pokušavao  spojiti slova u riječ.

KNJIŽARA I PAPIRNICA konačno sam pročitao, što je izazvalo biseran osmijeh moje majke.

Pogladila me po glavi, nježno, toplom rukom.

Ušli smo u polumračnu prostoriju.

Mirisalo je na pastu za parket, koraci mojih i majčinih cipela odzvanjali su muklo. Drveni pult, na njemu zelena gumena ploča, a iza pulta striček, smiješno poštucanih tankih brčića.

Dobar dan milostiva, dobar dan mladiću. Vi sigurno trebate knjige za školu.

Dugo mi nije bilo jasno kako je od prve znao što trebamo. Sve dok nisam shvatio da je to rutina u tim kako je gore pisalo knjižarama i papirnicama.

Za prvi razred? Ma dajte, milostiva, pa ja sam mislio da ovaj mladić ide u peti razred, progovorio je nasmiješeno, namigujući mi šeretski. Ispod pulta izvadio je neku čašu u kojoj su stajale prsne karamele, najbolja stvar na svijetu, radi koje bih hodao danima, samo da ih dobijem. Uzmi, uzmi još. Puna ručica karamela kliznula je u džep hlačica.

Majka je izvadila platneni ceker, a striček je u tren složio sve knjige. I bilježnice ćete uzeti zar ne? Progovorio je.

Da i molim vas pak papir, plavi i bijeli. I molim vas etikete. Čaroban arak etiketa, bijelih obrubljenih crvenim i plavim crtama. Majka je sve to stavila u torbu, ja sam brižno gledao nije li štogod ostalo na pultu.

Jedva sam čekao dođemo kući. Nije mi bilo teško hodati. Nisam cendrao da me bole noge. Nisam ništa.

Čekat ćemo tatu da se vrati, on je rekao da će on napisati etikete, on lijepo pište tehnička slova. Nisam baš sve razumio, ali bio sam miran. Čekam tatu.

Majka je sjedila za stolom, u plavi pakpapir umotavala je knjige, u bijeli umotavala teke. Tata je ispisivao nazive knjiga i bilježnica i pažljivo mjerkajući strogim tehničkim okom, lijepo etikete.

Nikada se nisam odselio iz ovog dijela grada u kojem živim. Svakoga dana prolazim kraj male kuće na raskršću. Natpis je poblijedio, onda su stavili novi. Knjižara i papirnica. Opet je poblijedio, nekako se iskosio. Došli su majstori, pa su stavili novi. Knjižara i papirnica.

Onda je moja kćerka kretala u školu.

Lijepo odjevenu u laganu ljetnu haljinu s kečkama na glavi, odveo sam u knjižaru i papirnicu. U malenoj kući na raskršću, sa širom otvorenim aluminijskim vratima.

Godine su prolazile, vodim za ruku malenog dječačića, uredno počešljanog, u kratkim hlačicama, s tenisicama na nogama. Otvaram blistava vrata, ubrzo izlazimo uz njegovih milion pitanja.

I opet, prolazim svaki dan…

Natpis su opet promijenili pisalo je KOPIRAONA. Znanje više je stanuje tamo. Sada se kopira.

I svakog dana, na istom mjestu, prolazim, i gledam i vidim majku kako prelazi cestu. I kćerku i sina.

I onda su došli stričeki. S bagerima. Vidio sam odlazeći u grad kako su dolazili. Na povratku iz grada, bagera više nije bilo.

Nije bilo ni malene kuće na raskršću s natpisom iznad vrata.

Samo poravnata zemlja.

Kao da ničega nije bilo…

#Knjižaraipapirnica