Knjiga Tihomira Dujmovića. Kupiti je ili ne? NE! Neka održi promociju u SAD!

Postoje nekakve moralne dileme, koje mogu mučiti svakog čovjeka. Priznam i ja sam koji puta u nedoumici oko nekih stvari.

Pa kontam li ga, kontam. Palim cigaretu na cigaretu,  pa ne ide. Pa opet kontam. Ponekad danima.

No starenjem, čovjek nauči neke stvari.

Pa je puno lakše.

Recimo, o mnogim stvarima uopće nemam stav, niti ikakvo mišljenje, jer me ne zanimaju.

Ako me zanimanju, onda malo prošvrljam po, nazovimo to, mentalnim putokazima.

Jedan od tih mentalnih putokaza, ček rekao bih, bitnijih, je gospodin Tihomir Dujmović.

Kada on iznese svoj stav, ja sam svjestan da moj mora biti potpuno, dijametralno, suprotan.

Njegova moralna stajalište smatram poremećajem, kako moj frend Jole to naziva GP, a odgovara dži-pi, skraćeno od genetski poremećaj, ali svakako ja ne bih išo tako daleko, samo iz razloga, jer nisam genetičar.

Naprosto frajer i ja imamo kontra stavove o svemu.

Bio je 10. rujna 1976, datum kojeg se stariji Zagrepčani i Vrbovčani sjećaju, jer je tog dana bila strahovita avionska nesreća na nebu iznad Vrbovca, kada su sudarila dva aviona, u kojoj je na vrbovačkim poljima našlo smrt 176 putnika.

Na drugom kraju svijeta, toga dana, u New Yorku, grupica uljudi ukrcala se na let 355 kompanije TWA,  u Boeing 727, koji ih je trebao odvesti u Chicago.

Tijekom leta, hrabro su objavili da je u avionu bomba, te da je spremna za aktiviranje, što je i normalno, jer koji kurac će kreten unosit bombu u putnički avion, pun ljudi, žena, djece, muškaraca, ako nije spremna za aktivirat, pa onda lijepo možeš pobit sve u tom avionu.

Jer su ti učinili ništa nažao, ali je razlog jer si ti Hrvat.

Ali ti ih misliš svejedno dići u zrak. Premda si  već skupa sa njima u zraku.

Misliš ih podići na veću visinu, na gornji koridor, sve u ime hrvatstva.

Tako si zaprijetio ljudima i najvažnijem što oni imaju, njihovim životima u ime nekakve Hrvatske, za koju oni nisu nikad čuli, ali ti si odlučio njihove živote žrtvovat na nekakvom oltaru domovine, koji ispunjava tvoju tikvu.

Uglavnom, avion su usmjerili u Montreal, u Kanadu, valjda da vide kako je tamo.

Kanađani su valjda poznati da vole takve kretene, pa su mislili da uh oni tamo jedva čekaju.

Raširenih ruku, sa zaklanim prascem u lijesu, na kojem je nevještim rukopisom napisano TITO.

Namislili su bacati iz aviona nekakve letke na kojima je pisalo “Poziv na borbu protiv srpske hegemonije“, za one mlađe koji to sve ne kuže, to je ko da danas misliš bacat letke na kojima piše „Poziv na borbu protiv hercegovačke hegemonije“.

Pa bi vidio kako bi se proveo.

Letke su mislili bacat iznad najvećih metropola Hrvatske.

Zagreba i Solina.

Ali na aerodromu u Montrealu ga nije čekao picmajstor, strastveni ljubitelj maloljetnih djevojčica, za kojega su oduvijek sumnjali da je agent UDBE, sa svinjom u lijesu, na kojoj je bilo napisano TITO.

Čekala ih je murja.

Ustanovilo se da su se frajeri i žemskinja sa njima, opasali lažnim eksplozivom, a bomba u prtljažniku je bio običan express lonac, nije mi poznato da li je u njemu bila sarma ili je bio prazan. Srpski pasulj sigurno nje bio.

Ali su pravu bombu, lukavo pohranili u garderobnom ormariću na stanici podzemne željeznice u New Yorku.

Ako niste znali, tamo neprekidno kolaju rijeke žena, djece, starica, muškaraca.

Srpčad tamo vrlo rijetko prolazi. Skoro nikako. Uglavnom Ameri i Američanke, koji nikad nisu čuli za hrvatsku, za koju im se jebe živo, otprilike ko ovima što su se spasili i otišli u Irsku.

Ali su bombu stavili upravo tamo gdje Srpčadi nema.

Inteligentno i lukavo!

Mjesto postavljanja bombe

Bušić, nakon ubojstva policajca “in a good shape”, drugi s lijeva

Pa kada su policajci išli demontirat bombu, onda je prilikom demontaže poginuo policajac Brian Murray, kao žrtva borbe za nezavisnost Hrvatske, koju su provodili ti idioti.

Pa ih je lijepo sve skupa ćorkiralo, a taj je Zvonko Bušićosuđen na zatvor, pa je u zatvoru, poput većine, valjda doživio transformaciju.

Ušao je u zatvor kao domoljub, s vremenom je valjda postao karoljub.

Sudac je vidio sa kakvim kretenima i debilima posla ima, pa se smilovao pa mu dosudio kaznu doživotnog zatvora s mogućnošću pomilovanja nakon 10 godina. Takva kazna predviđala je puštanje na slobodu nakon 30 godina izdržanog zatvora, odnosno 11. rujna 2006. godine.

Pušten je nakon trideset i dvije.

Pompozno dočekan, od svoga istinskog prijatelja Dražena Budiše, ali i dežurnih poentera na dasničarskoj stvari, Ante Kovačevića, Marka Perkovića Thompsona, Benjamina Tolića, fra Vjekoslava Lasića,koji je imresivno izjavio nekakvo sranje o katoličkom moralu i nevinosti gosta. KGK još nije bila predsjednica, pa nije došla.

Jebeš takav katolički moral, ako je to ubijanje nevinih ljudi i otmica civila

Koji kurac nije uzeo pištolu i otišao u Beograd i pucao u Tita, Bakarića, Kardelja, Doronjskog ili kako su se svi ti zvali. Onda je to politički.

Ali, ovako je lakše, možeš pobit ljude i lijepo se sakrit u masi.

Ovako je samo ubojica i terorist.

Podmukla pičkica koja postavlja bombe po garderobama na mjestima punih nevinih građana.

Koji bi trebale umrijeti u slavu ovog što danas živimo?

Ubojica iz potaje.

Samo telo Zvonka Bušića čuvali su tjelohranitelji, koje su, pazi sad, angažirale tko?

Braniteljske udruge.

I tako.

Godine su prošle.

Zvonko Bušić skončao je život svojom voljom, progutavši cijev pištolja.

Sprovod nije. Mogao proći bez Tomislava Karamarka, Dražena Budiše, Dorice Nikolić, Vladimira Šeksa, Zdravka Mamića, Damira Krstičevića, Ljube Ćesića Rojsa, Marinka Krešića, Miroslava Rožića, Thompsona.

Uvidjevši da je sada baš vrijeme zaradit  neku kintu na gluposti, zatucanosti i mržnji desničara, Tihomir Dujmović, predsjednik KGK fan cluba odlučio je izdati knjigu.

O tome Bušiću, ubojici policajca i otmičaru aviona.

Kakva je to knjiga, pojma nemam, jer Dujmović je moj putokaz, kada on pokaže ravno, ja idem natrag, ali dovoljno je pročitati ovu izjavu, pa da otprilike shvatite kako taj frajer razmišlja.

Da vam pomognem, obratite pažnju na brojke, pa se malo zamislite…

Ono što hrvatski mediji uporno ponavljaju kao papige da je Bušić terorist, demantirao je nitko drugi nego li sudac koji ga je osudio, a plejada hrvatskih novinara bez ikakve dileme tvrdi da je Zvonko Bušić terorist, ističe Dujmović.

Prema zakonu, sudac je morao dodijeliti Bušiću doživotnu kaznu, što vrlo često znači 30 godina zavora, s mogućnošću pomilovanja nakon 10 godina, no nakon toga je 12 puta intervenirao, i to je bio jedini put da se oko nečega toliko založio i tražio da se Bušić pusti na slobodu. Bušić nije pušten, kao niti njegova supruga.

Štoviše, Bušić je u zatvoru ostao 32 godine, znači dvije godine duže od predviđenog, a supruga je puštena nakon 13 i pol godina na slobodu.

Što reći nakon svega, ne znam.

Možda da bi bilo lijepo da taj Dujmović kada se vraća sa promocije svoje knjige iz USA, a tamo će sigurno ići, sjedne u avion sa ekonom loncem u gepeku?

Punim sarme, da ne bi bilo zabune.

Samo da osjeti strah i da se iskenja konačno na dupe.

Napomena: Tvrdnje o picmajstoru, strastvenom ljubitelju maloljetnih djevojčica, pgrebniku svinja iz Kanade, kasnijem ministru obrane RH, razmišljam, da bih mogao obraditi u drugom članku.