Identitet

Sjeo je u ugodno klimatiziranu limuzinu. Šofer je u retrovizoru provjerio jel sve u redu. Mašina je tiho zabrujala. Putnik smješten na VIP sjedalo nataknuo je naočale za sunce i nezainteresirano gledao kroz prozor dok su mu se jajca ugodno hladila na VIP sjedalu superluksuznog Audija. Uživao je u luksuzu koji mu pruža položaj ministra. Krenuli su u zavičaj. U Bugojno. Ministar putuje u Bugojno - BiH. Ali nije to ministar iz vlade Bosne i Hercegovine, to je ministar u vladi RH. Samo je rođen u BiH, kao mnogi ministri. Ne u BiH, nego u vladi RH.

Wernher von Braun

U Bugojnu ga čeka Dragan Čović, veliki vlasnik svih šelni u BiH. Tek kad Čović kimne glavom, nakon dugog nećkanja, šelnu smiješ popustiti i popišati se. Bez njegovog odobrenja pišanja nema. U cijeloj Hercegovini. Dragan je Čović predsjednik svega i svačega, tip kojem pod noge dolaze predsjednici, premijeri, ministri, svi se oni veselo slikaju s njime. Jer on je vlasnik šelni. Svih. U BiH. Kad ne rukuju šelnama, Hercegovci glasaju. U Hrvatskoj. Po naputku vlasnika šelni. Neš glasati kako se kaže, nema pišanja. Bez Dragana Čovića se ni mostovi u Hrvatskoj ne otvaraju, ništa se ne može bez Dragana Čovića. Bivšeg warlorda, bivšeg inženjera u Sokolu koji se potpisivao ćirilicom sve do trenutka kad nije shvatio da je unosnije biti Hrvat nego potpisnik na ćirilici. Dragan Čović je naočit muškarac, recimo, kao što je naočit bio Wernher von Braun, znate onaj koji je izmislio rakete koje su proizvodili zarobljeni vojnici saveznika, dakle koristio je robovski rad. Dragan Čović nije proizvodio rakete, Sokol je proizvodio malene aviončiće, ali je koristio robovski rad zarobljenih Bošnjaka u ratu. Dragan Čović je i vlastelin, koji je izgradio ogromno imanje, dvorac. Kakav je to vlastelin koji poštuje regule. Pa je dvorac sagradio na zemljištu na kojem je gradnja zabranjena. A kakav je to dvorac koji nema jezero ili nekakvu rijeku? Pa je rijeka Dobrinja skrenuta da prolazi tik do imanja Dragana Čovića. Da se zna tko je gazda. I tko ladi jaja u ledenoj Dobrinji.

Susret ledenih jaja

I susreli su se, Dragan Čović rashlađenih jaja u Dobrinji, Gordan Grlić Radman rashlađenih jaja u državnoj limuzini. Sreli su se u Bugojnu. Zavirivali su u napise na zgradama. Vidjeli da nema hrvatskih imena u nazivima ulica. Čak ni glavna ulica se ne zove po doktoru Franji, nema ni ulice nazvane po Slobodanu Praljku, nema ulice nazvane po junacima iz Stupnog Dola. Štok i vjeverica. Čudi se Gordan ko njuferica kurcu što se čudi. Pa ovdje nema hrvatskog identiteta. Nestao je. Uvjerio se sam. Pa je pred onih par novinara koje je po ovoj jezivoj vrućini zanimalo mišljenje tipova s jajcima poput ledenih kockica izjavio:

“Nakon rata na sceni je pokušaj zatiranja identiteta hrvatskog naroda ovdje jer ovdje više nema ni ulica koje se zovu po Hrvatima”. Želio bih da Bugojno slijedi primjer Mostara koji je istinski multietnička sredina u kojoj su svi zastupljeni i u vlasti“.

Naravno, uvijek je problem nesudjelovanje u vlasti. A zašto je tome tako, ne znam, ali slutim da sam neke razloge nestanka identiteta naveo dva tri odlomka prije. Bugojno svakako nije jedini grad ni mjesto u kojem više ne postoji hrvatski identitet.

Rješenje je odricanje Hrvatske od vodećih kadrova

A rješenje tog problema je tu. Ravno pred nosom. Važno je da u BiH opstane hrvatski identitet, da se ne zatre. I Republika Hrvatska mora napraviti sve da se on sačuva, bez obzira na vlastite žrtve i odricanja. Sada je potrebna pomoć i Hrvatska je mora pružiti, jer će biti kasno.

A u Hrvatskoj je na tisuće političara, ministara, državnih tajnika, direktora javnih poduzeća, predsjednika komora, župana, dožupana, direktora javnih poduzeća, gradonačelnika i načelnika koji su rođeni u BiH. Hrvatska se mora žrtvovati i pružiti pomoć slanjem tih ljudi s iskustvom da rade na očuvanju hrvatskog identiteta. U BiH. njihovoj domovini. Njihovom KaKa

Nikakvih problema ne bi bilo, jer ionako svi oni imaju BiH državljanstvo, a u Hrvatskoj su samo privremeno. Neki u BiH odu ranije, a neki kasnije. Ovisno o brzini pravosuđa. Još kad tome dodamo na tisuće Hrvata koji su diplomirali na bosanskim učilištima i zauzimaju vodeća mjesta u hrvatskom društvu, siguran sam da bi hrvatski identitet bio sačuvan. Nisam siguran kako bi to djelovalo na BiH gospodarstvo, ali vjerujem da bi bilo ono, baš pravo hrvatski. A to i jest hrvatski identitet.