Grintanje iz kantuna: ODGOJ MOMAKA U H(DZ)RVATSKOJ

A SPECTATORBLOG PIŠE: LUKRECIJA LUCEZ

    Nešto je pošlo po zlu. Odavno. Još devedesetih. Jer, kad se ukrcaš na krivi vlak – sve su stanice pogrešne. A mi, umjesto da sidjemo na sljedecoj, vozimo se uporno u tom vlaku i čudom se čudimo kuda to, zaboga, idemo!?

   Sve vrijednosti što su nam naši dragi i časni roditelji utuvili u glavu, a mi ih prenosili našoj djeci, čitava skala moralnih vrijednosti preokrenuta je naopako. Cijeni se i traži ono najgore i za to dobiva vrijedna nagrada. Ako se tvrdoglavo još uvijek držiš onoga što je nekada bilo na vrhu te ljestvice – slijede sankcije, ili će te u najboljem slučaju proglasiti budalom i nesposobnjakovićem. „Nisi se snašao“.

   Budi mrzitelj, lopov, kukavica, budi član HDZ-a , što po defaultu znači – „domoljub“ i sva će ti vrata u vrli novi svijet novokomponiranih „vrijednosti“ i zasluženih priznanja biti otvorena.

   A kada ti se sin – bekrija malo zaigra na FaceBook – u pa mu se omakne mrziteljska čestitka uz „domoljubnu“ fotografiju „srpske glave u hrvatskoj ruci“, onda ga za kaznu ispiši iz „časne“ i „najhrvatskije“ stranke pa nek se mali nauči pameti. Ostaje mu hotel i vozni park, dok nama – nesnalažljivim budalama – djeca rade za minimalac.

  Onda se samo javno i mlako ispričaš, jer nisi ti njega tako odgajao. Ni u ludilu. Ti si mu bio uzor.

Svih onih pustih godina mraka, sve do devedes’prve, dok nam nije svanula zora neovisne domovine i obasjalo nas hrvatsko sunce, vrijedno si se pripremao za ulogu roditelja: predano si uz treperavu lojanicu proučavao Makarenkovu „Pedagošku poemu“ i ostalu pedagoško-didaktičku literaturu da bi spreman postao uzoran otac.

 I momčina je stasala u pravog domoljuba – Rvatinu, ponos oca svoga. A to što mu se ponekad omakne govor mržnje, poneka prijetnja i slične tričarije, za to su krive društvene mreže, „pokupio“ mali to od nekoga, nije on to iz roditeljskog doma mogao prenijeti.

Sada slijedi ono famozno pitanje – „Hoće li institucije odraditi svoj posao“? Nešto su već i započele, promptno, dok se prašina ne slegne? Hoće li čak doći i do neke „nepravomoćne presude“ i na tome zapeti? Dalje ne ide, jer kod nas, već dugo, pravo nema moć.

   A mi pošteni budimo i dalje ludi i odgajajmo djecu onako kako je jedino valjano.

A onda ih uz pomiješane osjećaje pošaljimo u neku prav(n)u, civiliziranu državu u kojoj će ih cijeniti baš zato što su pošteni, vrijedni i otvorenog uma i srca. Sve ono što je u ovoj zemlji postalo nepoželjno.

Grafička obrada Spectatorblog Napomena Spectatorbloga:

Za podatke, priloge i ocjene iznesene u ovoj rubrici ”Grintanje iz kantuna”, kada nastupa kao takav, odgovara autor.