Dvije torbe

Dvije torbe, velike, one koje kupiš u Yjsku, prepune robe, stoje. Danima stoje. Kraj njenog kreveta. Odmah kraj zavjese koju je svako jutro pomicala, kao da je vidim kako kroz zatvoreni prozor gleda u park okupan jutarnjim suncem, ili siv i mokar od kiše. A grmlje u parku se savija od težine snijega. Godinama je gledala, svako jutro. I kiše i sunca i snijegove. I onda blagi osmijeh, dobro jutro sine. Često me zvala sine, ne imenom.

Kako mi to nedostaje. Trga, lomi, izaziva drhtaj glasa, suzu u kutku očiju.

A torbe stoje. Kraj kreveta na kojem je spavala. Kraj zavjese koju je pomicala. A nje nema.

Već danima se spremam odnijeti torbe. A ne ide.

Smetaju, a ne smetaju.

Otišla je, znam. Danas je točno stoti dan. I u torbama je samo roba. Znam. U torbi je i njen kaput koji je imala kad su je odnijeli. Da se više ne bi vratila. Svaki komad robe priziva sjećanja. Na neka druga vremena, kad sam bio sretan.

Jer sam imao majku.

Svaka njena sitnica, godinama brižljivo čuvana, koju bacim, jedan je korak dalje od nje. Izaziva tugu. budi uspomene.

Trga. Boli. Lomi.

Znam, boljeti će uvijek.

A bio sam sretan, bio sam sretan što sam dočekao starost i imao majku.

#Mama