Domovina

DWilliam-Adolphe Bouguereau je bio francuski slikar. U svoje je vrijeme bio slavan, ali danas su njegove slike zasjenjene djelima impresionista. To je otprilike zapisano na Internetu o francuskom slikaru Vilčeku. Slikar za kojeg vjerojatno velika većina Hrvata čula nije narisao je jedu sliku. Na slici mlada i lijepa žena, smeđe kose, ovjenčana vijencem u kosi, otkopčane košulje i prsluka pa joj se vidi jedna dojka, a oko nje puno sitne dječice, njih devet, različitih spolova ali i različitih rasa, skoro sva djeca potpuno gola, a ona pokušavaju doći do lijepe sise gospoje na slici. Jedna sisa je već zauzeta, a borba se vodi za slobodnu sisu. Sliku je gospodin William maštovito nazvao Domovina

Slika poprilično vjerno opisuje način na koji mnogi Hrvati doživljavaju Domovinu. Kao ženu sa sisom. A sisa je, po shvaćanju i uvjerenju svakog od njih namijenjena samo njima, njihova sisa.

Hrvatska kao država ništa nije napravila da zaštiti Hrvatsku kao Domovinu. Ili barem da zaštiti njene sise. Pa ih navlače, natežu, bale, divljački sišu. I tako će biti sve dok u njima ne nestane mlijeka, dok se domovinska sisa ne objesi poput sušene šljive.

Pred nekih skoro desetak godina na političkoj sceni pojavila se nekakva Domovinska koalicija. Skup drugo i trećerazrednih političara i kokošara koji su riječ domoljublje privatizirali, uzevši si za pravo zaključiti da su samo oni domoljubi. Ostali su nešto drugo. Ne znam što, ali se sjećam etiketiranja onih koji tada nisu bili uz njih. Srbojljubi, udboljubi, jugoljubi. Ne sjećam se je li bilo i karoljuba. Pitao sam se tada, odakle bilo kome pravo igrati se, koristiti Domovinu, u mračne svrhe, jer njihove ideje su bile ideje mraka. Mržnje. Progona. Isključivosti. I odakle im pravo igrati se svetom riječju domovina?

Domovinska koalicija završila je u gnojnici povijesti, ostavivši mi gorak okus, gorke misli, gadna sjećanja. Osjećao sam, pri pogledu na njih kao da je netko pljunuo na moju Domovinu. Onu istu za koju sam nosio glavu u torbi, jer druge domovine ja nemam. Nemam ni rezervnu domovinu. Samo Hrvatsku. Onu zbog koje su pucali na mene. Onu zbog koje sam ja pucao na druge. Pucao na ljude. I samo ja i samo Bog zna kako je to prošlo i završavalo.

Svojevremeno smo imali i Domovinu d.o.o. u vlasništvu Tuđmana, Mire Tuđmana, poduzeće koje je bilo registrirano sa sjedištem u stanu Franje Tuđmana u Nazorovoj. Poduzeće koje je svoje masne i prljave, nadasve ljepljive papke držalo u svakom ćupu meda, bilo je to vrijeme dok sam ja pucao na druge. I drugi pucali na mene. Ja sam imao sreću vratiti se iz rata i gledati gospodarske uspjehe Tuđmanove domovine, a oni, eto, nisu. Bogu hvala i Tuđmanova Domovina otišla je u pičku materinu, samo se to u stvarnosti zove stečaj. Sasušenih sisa, jer je sve iz nje isisano, a mnogi naivni koji su u njih vjerovali ostali su sasušenih usana i kratkih rukava.

Nije domovina, ali je Hrvatska. Ne postoji poduzeće koje u svom nazivu riječ Hrvatska, da nije bilo poprište teških krađa. Ne postoji poduzeće koje u svom nazivu ima riječ Hrvatska da joj direktor nije bio u zatvoru. Lijepo.

Imamo sada eto i Domovinskipokret. Ekipu krkana, kozojeba, poluinteligenata, ali i neinteligenata, koja je odlučila svoje djelovanje prekriti plaštem Domovine. Žene koja ima sise, pa se bore, tko će više potegnuti iz  sise, dok se ostali bore i bjesomučno batrgaju ne bi li i oni utažili svoju glad i svoju žeđ.

Ne znam što taj pojam Domovinski pokret u stvari znači, ali znam da je umotan u crnilo, netoleranciju, mržnju prema onima nisu kao oni, u isključivost.

A moja i njihova Domovina, Hrvatska, je ljepotica, divnih plavih poput Jadranskog mora što se presijava na suncu, bujne kose poput šuma koje još nije uspio dotaknuti Ivić Pašalić.

Moja Hrvatska je lijepa. Moja Hrvatska nije ružna kao domovina Domoljubne koalicije, Domovine iz stana obitelji Tuđman, a Boga mi nije ni ružna ni nakaradna kao ova iz Domovinskog pokreta. Niti ružna kao Hrvatska onih direktora što su ih guzili u Remetincu.

Kao što su pred petnaestak godina prostitutke i eskort dame kompromitirale riječ poduzetnica,  jerbo su sve one u nekakvim novinama koje su pisale o njihovim uspjesima, po cijeni jednog umoka, bile nazivane poduzetnicama, tako su i ovi krkani, željni prije svega para, moći, dobara koja im ne pripadaju, kompromitirali ime Domovine nazvavši se Domovinskim pokretom. Ekipa koja bahato, cereći nam se u lice svojim konjskim zubima napravljenim u Turskoj, otima sve što stigne. I Domovinski rat su oni prisvojili, klasičnom pričom, govna koja nam prodaju oni umataju u celofan omovinski rat, pa sve to povežu vrpcom koja se zove Rodoljublje.

E jebem vam mater. I vama i vašem domoljublju i vašem zloupotrijebljavanju i moga rata.

A Hrvati gledaju nijemo, gledaju kako tonu svakim danom sve više. Ne čineći ništa. Čak ni ime svetinje, Domovine, nisu zabranili koristiti u bilo koje svrhe, osim poštovanja i ljubavi.