Danas je meni praznik

Spectator
Feb 1, 2023
2 min read

Danas je praznik. Za dušu

Svanulo je lijepo jutro. Soba obasjana Suncem. Kroz blistavo oprana stakla na prozorim ulaze Sunčeve zrake i griju mi prsa, dok zavaljen u fotelji, s nogama na stolu i šalicom i pepeljarom na dohvat ruke polako čitam.

A čitam Marka Vučetića

Ono što su vjernicima Evanđelja, to je meni svaka napisana riječ Marka Vučetića.

Njega ne možeš čitati u jednom dahu. Nego polako. Šmekerski, kao da u boljoj kavani uz prigušeno zveckanje šalica za kavu i tanjurića s briochima što ih konobari služe beskrajno tiho klizeći po debelom tepihu, čitaš novine pričvršćene na drveni okvir.

Pa kada dođeš do kraja teksta, zapališ cigaretu, srkneš mali gutljaj kave, salvetom obrišeš usne, nije li ostala koja kap, uzimaš držač za novine i kreneš iznova.

Osjećam se kao da sam se vratio u prošlost. U vremena dok je Marko bio još mali, a ja u Gerbaudu svako jutro redovito pijem kavu dok kroz ogromne prozore svibanjsko peštansko Sunce baca sjenu na novine što ih držim u ruci. U mom sjećanju nadnaravna scena, K&K štimung, drvene oplate na zidu, ulaštene do sjaja, od kojih se odbijaju zrake Sunca, veliki lusteri s kristalnim perlama, žene dotjerane, u haljinama, sa štiklama, muškarci u odijelima, savršeno vezanih kravata, što primiču stolac damama što sjedaju za stol. Tihi žagor, prigušen, onako, topao. Sa štihom.

Svaka je Markova na mjestu. U ne predugom članku on pojašnjava sve. Skida gaće ovom društvu, ostavlja nas razgolićene pred ogledalom, ostavljajući šansu onima s širom otvorenim očima da uživaju u sramotnom odrazu u ogledalu.